Zakk Wylde, dojučerašnji gitarist i autorski satelit Ozzy Osbournea je sa svojom frakcijom, 'bajkerskim' metal-rock bandom za fešte objavio osmi album dosegavši po prvi puta u karijeri pun kreativni i komercijalni zgoditak.

Malo tko je mogao pretpostaviti pred nekih 15-20 godina da će se jednog dana Zakk Wylde, dugogodišnji gitarist Ozzy Osbournea dočepati velike slave sa svojim solo projektima. Štoviše, kao i samom Ozzyiju, davane su mu minimalne šanse premda je 'princ tame' redovito tokom 90-ih i prve dekade 21.stoljeća sa svim svojim smiješnim, neuvjerljivim i često očajnim albumima dosezao sam vrh američkih lista najprodavanijih albuma. U principu, glazbenici koji su pratili neku poznatu zvijezdu patili su gotovo redovito od medijske malodušnosti i nametnutog bremena života u sjeni, tako da se tokom dugog niza godina malo tko osvrtao na njihove, često frakcijske radove i solo izlete.

Zakk Wylde, pravim imenom Jeffrey Phillip Wielandt (14.I 1967., Bayonne, New Jersey) je imao nevjerojatnu sreću da ga je nakon prangijanja po lokalnim heavy, thrash, hard, blues i southern-rock skupinama već sa 20 godina primjetio Ozzyijev manager pozvavši ga 1987. u prateći sastav kada se princu tame karijera potpuno rušila i izgubila u višku kilograma, drogama, alkoholu i posve paradoksnim medijskim statusom klauna. Nakon velikih Ozzyijevih kreativnih posrtanja s relativno uspješnim albumima "No Rest For The Wicked" (1988, USA no.13) i "No More Tears" (1991, USA no.7), Zakk je početkom 90-ih osnovao vlastiti kratotrajni sastav Pride & Glory koji se rasturio nakon istoimenog neprimjećenog albuma objavljenog koncem 1994., a onda mu se potom na trenutak osmjehnuo tračak sreće kada je 1996. objavio akustični solo album "Book Of Shadow". Međutim, breme tereta života u sjeni Ozzyijeve karizme kakva god da ona bila, Zakku je neminovno ograničavala mogućnost iole kakvog većeg prosperiteta. Iz vlastitog samozadovoljstva, 1998. osnovao je sa dugogodišnjim kolegama, gitaristom Nick Cataneseom, basistom John DeServiom i session/live bubnjarem Phil Ondichom novi sastav Black Label Society koji je već u samom startu bio gotovo osuđen na medijski podsmjeh. Prva dva albuma "Sonic Brew" (1999) i "Stronger Than Death" (2000) su bili veoma energični, no maliganski natopljeni alkoholnim isparavanjem da je jedan kritičar prokomentirao kako zaudaraju punih tjedan dana nakon preslušavanja na što su mu Zakk i ekipa 2001. odvratili naslovom prvog live albuma nazvavši ga "Alcohol Fueled Brewtality Live!!+5". U postavi je dolazilo do nekoliko promjena; basista DeServija je prvo zamjenio Steve Gibb, potom Mike Inez koji je imao tri kratke epizode, zatim Robert Trujillo koji je 2003. postao članom Metallice, pa James Lo Menzo (kasnije član Megadeath) da bi se DeServio ponovno vratio u sastav 2005. Bubnjar Ondrich napustio ih je 2000. nakon drugog albuma, a umjesto njega narednih 10 godina tu poziciju je držao Craig Nunenmacher. Treći album "1919 The Eternal" (2002) po prvi puta je dospio na listu najprodavanijih (UK no.155), ali to je bio premaleni zalog za nekakvu trajniju perspektivu i sve se činilo da će band ubrzo prestati sa djelovanjem jer je Zakk imao gomilu obaveza sa Ozzyijem koji se upustio u MTV reality show "The Osbournes", počeo mahnito održavati koncerte, sudjelujući u mnogim soundtrackovima i radeći kojekakve projekte i suradnje sa drugim glazbenicima. Ipak, sav ovaj paralelni posao na dva kolosjeka koji je djelomično bio poguran i od samih Zakkovih suradnika koji su mu sugerirali da nije vrijeme za raspuštanje banda, neočekivano je rezultirao prvim pogotkom, singlom "Stillborn" u kome se kao vodeći vokal pojavio nitko drugi do gazda svih mrakova - Ozzy Osbourne. Pjesma je dosegla USA no.12, te je bandu omogućila prvo pojavljivanje na američkoj listi najprodavanijih sa četvrtim albumom "The Blessed Hellride" koji je u proljeće 2003. dosegao zavidni USA no.50 (UK no.121). To je bio jasan znak da band mora pošto-poto iskoristiti neočekivani trenutak medijske pažnje, te je u roku od naredne tri godine Black Label Society intenzivno poradio na učvršćavanju statusa. Da obave dužnost prema Spitfire Records koji su im objavili sva dotadašnja izdanja, u proljeće 2004. izdaju peti album "Hangover Music Vol.VI" (USA no.40, UK no.90) kojeg je proslavio singl "House of doom" (USA no.33), da bi potom potpisali jednogodišnji ugovor sa Artemis Records objavivši 8.III 2005. šesti album "Mafia" koji im je donio pun pogodak zauzevši USA no.15 (UK no.97), s kojeg su čak tri singla dospjela na USA top-40 - "Suicide messiah" (no.24), "Fire it up" (no.35) i "In this river" (no.32). Međutim, unatoč velikom uspjehu nešto očigledno nije štimalo, pa je band odustao od produljenja ugovora sa Artemis i 2006. svoj sedmi album "Shot To Hell" objavio za daleko respektabilniji Roadrunner Records. Uspjeh nije bio neočekivan (USA no.21), te su popravili i svoj rejting u Britaniji doguravši do UK no.69. Singlovi "Concrete jungle" (USA no.29) i "Blood is thicker than water" (USA no.31) samo su potvrdili njihov rapidan komercijalni proboj ka najširoj publici. Kada se nakon 12 godina karijere sažme kratka povijest ovog nekad već u startu otpisanog i od kritike ismijanog banda, ne može se preći preko nekoliko jasnih činjenica koji su na koncu rezultirali uspjehom zasnovanim na tvrdoglavoj upornosti. Prije svega njihova glazba koja je redovito bila miš-maš koktel southern i hard-rocka, pomalo starinskog thrash-metala, balada, natruha sludgea, grungea, dooma i skandinavskog 'viking' prizvuka u kombinacijama Deep Purple, Alice In Chains, Black Sabbath, Crowbar... s kojom i nisu nešto posebno obećavali, već su samo peglali standarde. Zatim, njihove pjesme su odreda pokazivale vrlo loš Zakkov autorski rukopis s čestim nespretnim lirskim opservacijama koje su isticale oholost i bahatost, balade su im ponekad dosezale krajnu točku patetične podnošljivosti, a snažniji metal i hard-rock brojevi su u većini slučajeva bili zasnovani na prekomjerno otrcanim i izlizanim frazama kojih bi se postidjeli i oni najveći paradoksi teškog zvuka poput Kiss ili Manowar. Međutim, Zakk je kroz sav dvadesetogodišnji period rada sa Ozzyijem prokljuvio ključ uspjeha koji nije samo u ponekad stupidno sročenim pjesmama s potencijalnim hit predznakom za srednjestrujaške radio stanice. Još od početka karijere Black Label Society krenuo je sa ogromnim asortimanom promotivnih artikala uobičajenih za metal-rock fanove, te je čitav posao s vremenom pretvorio u pametno vođen marketing s ekipom koja zna upravljati jednom od najmoćnijih sporednih djelatnosti na rock sceni. Raporti s koncerata govore da se oko njihovih štandova već godinama redovito stvaraju ogromne gužve, te da se ponekad mora čekati satima da bi se došlo na red kao da su u pitanju zvijezde poput Metallice, Iron Maiden ili Guns'n'Roses. A naposljetku, tu je još jedna nepobitna stavka koja je vezana za njihov uspjeh - Zakk je bandu priskrbio na konto Ozzyijeve karizme i imagea u klasičnom oldschool izdanju (koža, traperice, brkovi, bradice, mačoidni gard...) sve simpatije motorističke ekipe koja ih redovito prati na turnejama po Americi što izaziva pažnju javnosti već samim svojim pojavljivanjem. Gdje god da nastupaju, neminovno je da će bez obzira voljela ih publika ili ne, nastati pravo slavlje 'bajkera' i pivopija. Elem, ono što se kaže, Black Label Society su izgradili pravi bećarski status metal-rock banda za fešte open-air tipa gdje kvalitet pjesama i nije najbitnija stvar.

Eh, sada nakon svega čovjek jednostavno više nema volje da išta očekuje od ovakvog sastava, ali stvari su se drastično promijenile. Zakk je sredinom 2009. izašao iz pratećeg Ozzyijevog banda i po prvi puta se 100% posvetio pisanju skladbi za Black Label Society. Usput ih je napustio desetogodišnji bubnjar Craig Nunenmacher i došao novi Will Hunt. Mnogi su bili spremni da nakon svih onih poluproizvoda, pijanih albuma i stupidnih pjesama sklepanih u 5-6 godina besomučnog rada i truda na afirmiranju, posve otkantaju band u staro željezo, no ovaj osmi album ne samo da nema barem pola sata uobičajeno beskorisnog materijala, već štoviše, nema niti jedne pjesme koja je tu samo radi popune prostora. Prve tri skladbe "Crazy horse", 6 minuta dugačka "Overlord" sa prilično stupidnim vokalnim solo završetkom i singl "Parade of dead" su nešto najbolje što je band ikada napravio. Strugavo-zavijajuće izvitopetene gitare, mid-tempovi, jednostavne melodije, stoner/grunge-groove i odličan režavi Zakkov vokal poput Chris Cornella. Na trenutak se čak učini da su odnekud iskočile nikad objavljene pjesme Soundgarden iz perioda "Badmotorfinger" - "Superunknown" albuma. Vrlo dobri zgodici još su brzi hard/heavy "Black Sunday" i "Godspeed hellbound", te riffoidna "Riders of the damned" što je već skoro polovica albuma s pjesmama kakve se tek na prste mogu izbrojati na prethodnih 5 ostvarenja. "Southern dissolution" i atmosferični "War of heaven" su stanoviti grunge-doom memoriam Alice In Chains, dok je ostatak pjesama uglavnom sastavljen od uobičajenih balada koje na svu sreću više nisu onako plitke kao što se moglo očekivati. Doduše, "Darkest day", "Time waits for no one" i bonus "Junior's eyes" (obrada Black Sabbath) su patetični pjesmuljci u razini soft-rock 'stiskavaca' Guns'n'Roses, pa i Elton Johna (tu se mogu povući paralele sa mnogim ovozemnim autorima od Dade Topića i Divljih jagoda do Opće opasnosti i sličnih) sa elementima countrya, slide-gitarama, orkestracijama i klavirskim melodijama bez ikakvih distorzija, a kratka klavirska "Shallow grave" posve iskače iz nekakvog hard-rock tonaliteta u brit-pop nalik na Coldplay. Zakk si je dao oduška i odsvirao akustičnu solo minijaturu "Chupacabra" dokazujući svoju virtuoznost u fahu Paco De Lucie, te je na koncu za završnicu albuma ostavio obradu Neil Youngove "Helpless" u klavirsko-orkestralnom aranžmanu. Specijalno za download izdanja, ovdje su još uvrštene dvije obrade - "Can't find my way home" (Blind Faith) i "Bridge over troubled water" (Paul Simon) koje im često služe na koncertima za upotpunjavanje himničnog repertoara uz nazdravljanje sa svim pivopijama i 'bajkerskog' pozdrava za sretan put.

Bez obzira na ranija ostvarenja, posebno ona u razdoblju od 2002. do 2006., te poprilično otrcani medijski 'bajkerski' štos, nikako se ne može poreći da Black Label Society nisu napravili savršen namjenski album. Pjesmarica je fino izbalansirana na brze hard/heavy skladbe i laganice, patetika i prozirnost je nestala, a mogućnost da neka od njih postane srednjestrujaški klasik nije nemoguća misija. Čitav marketing se svojski potrudio za pun uspjeh, pa je album već u prvom tjednu po izlasku dosegao najbolji plasman do sada zauzimanjem USA no.4 čime su se samo nakon dva mjeseca izjednačili s uspjehom Ozzyijevog paralelno objavljenog albuma "Scream". Zakk ništa nije obznanio da će se vratiti kod starog šefa, pa se shodno tome može očekivati možda još bolji nastavak ovog kreativno solidnog rada.

I onda, tko se može potužiti da nije vrijedilo čekati na osmi album?

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/09/2010