Mada u popisu diskografije na ovoj stranici nisu navedeni svi live albumi ovog heavy benda iz Los Angelesa, ovo im je već, kako bi se reklo 'petstošezdesetsedmo' živo ostvarenje.

Na svu sreću, nije onoliko baladično i pretjerano banalno kao što je to bio slučaj s akustičnim preradama proslavljenog albuma "Order Of Black" iz 2010. koje su snimili na albumu "The Song Remains Not The Same" (2011). A nije niti posve akustično: Zakk i Nick Catanese u mnoštvo skladbi stiskaju distorzije električnih gitara dobivajući hard-rock/grunge zvuk Pearl Jam, John DeServio tokom cijelog ovog koncerta snimljenog u proljeće 2013. u klubu Nokia u Los Angelesu svira električni bas, a pridruženi član, slavni Derek Sherinian (ex-Dream Theater) svira električne klavijature i piano. Što je onda tu uopće akustično osim bubnjeva Chad Szeliga?

Ti pojmovi 'akustike' znani su samo Zakku jer on na samo na ovakav način doživljava unplugged kada u pojedinim skladbama prednost dade akustičnoj gitari ili povremenim dionicama Sherinianovog piana i insinuacijama na gudače koji dolaze od harmonija boja synthova i klavijatura, no nikako od kompletne postave koja se u principu pod ovakvim tretmanom ne bi trebala služiti nikakvim električnim pomagalima. Stoga sve ove pjesme s ovakvom vrstom glazbenog izraza i nemaju nekakve zajedničke podudarnosti; niti jedna nije kompletan unplugged već znatno ublaženiji stil koji od izvornih skladbi odudara po tome što nije heavy metal, već hard-rock i rock.

Nego, pozitivna je set-lista u kojoj su nanizani brojni komadi iz prošlosti Black Label Society kada je Zakk žarko žudio da se odvoji od onog satelitskog priljepka koji ga je godinama pratio poput sive eminencije budući da je bio gitarist Ozzyijevog benda. Tako je ovdje prošarao s nekoliko pjesama još iz vremena svojeg projekt-benda Pride & Glory iz prve polovice 90-ih (uvodna žestica "Losin' your mind", "Sweet Jesus"), te sa solo albuma "Book Of Shadow" iz 1996. ("Sold my soul", laganica "Throwin' it all away" u kojoj se nasolirao punih 11 minuta do mile volje i "I thank you child"), a u repertoar je uključio i cijeli niz pjesama BLS koje nisu doživjele neke osobite trenutke slave, no po svojoj kvaliteti su zaslužile veće poštovanje od onih uobičajenih hitova koji nalažu mahnito drmusanje glavama i kovitlanje dugom kosom.

Redom, to su žestoka "The blessed hellride" (s istoimenog albuma iz 2003), "Spoke in the wheel" i "Machine gun man" koje su se samo pronašle na kompilaciji "Skullage" (2009), dva odlična komada spojena u zajedničku cjelinu - staccato instrumental "Takillya (Estyabon)" s prizvucima flamenca i "Won't find it here" (obje s "Hangover" albuma, 2004), zatim laganica "Rust" (drugi album "Stronger Than Death", 2000) i kratki virtuozni, ponovno flamenco instrumental "Speedball" (treći album "1919 The Eternal", 2002). Dvije jedine prave uspješnice koje su ovdje izvedene su singlovi "House of doom" (2005, USA no.32) i na samom kraju očekivani "Stillborn" koji je 2002. snimljen u suradnji s Ozzyijem postavši najveći hit BLS (USA no.12).

Pošto je izdanje objavljeno kao dvostruki CD i DVD, prvi disc je relativno žestok i rockerski, a drugi sentimentalan, baladičan i plačljiv, pa nakon trijumfalne gitarističke solo završnice "Stillborn" Zakk očito nije mogao odoljeti svojem uobičajenom porivu da kao generalni šef svoje posade nadoda bonus od 6 studijskih akustičnih pjesama u kojima se svim silama trudi biti vokalni nadomjestak Ozzyija između ostalog isporučivši dvije obrade - "Ain't no sunshine when she's gone" (Bill Withers) i "Song for you" (Leon Russell). Svih tih 6 komada su ustvari jedini pravi unplugged momenti na ovom pozamašnom izdanju koje iznosi više od 2 sata, te su mogući pokazatelji Zakkove težnje da osim po uobičajenom heavy zvuku uđe u srca fanova i sa sentimentalnim laganicama i stiskavcima.

Slušati živi, osobito prvi cd na kome se točno ne razaznaje što je to uopće akustično kod Black Label Society pruža u principu vrlo dobar otklon od heavy zvuka, dok drugi, znatno baladičniji i melankoličniji kroz Zakkovu opuštenu percepciju i potpunu kontrolu unplugged zvuka izaziva vrlo dobre asocijacije na neke stare bendove poput Deep Purple ili Led Zeppelin kada su se okušavali u sličnim relacijama. Jedino nije posve jasno koji je to poriv natjerao Sheriniana da se uključi u ovaj bend, osim, dakako unosno materijalnog. Njemu je vjerojatno sasvim dosadno svirati harme i suhoparno pratiti ovakve klasične rock obrasce bez konceptualnog, a osobito progressive zamaha. Ali kad gazda plaća umjetnika da svira tako i tako, onda će i on postupiti po zadanom imperativu...

Naslovi: CD1: 1.Losin' your mind, 2.The blessed hellride, 3.Sold my soul, 4.Road back home, 5.Spoke in the wheel, 6.House of doom, 7.Queen of sorrow, 8.Machine gun man, 9.Sweet Jesus, 10.In this river, 11.Throwin' it all away

CD2: 1.Takillya (Estyabon), 2.Won't find it here, 3.Rust, 4.Speedball, 5.I thank you child, 6.Stillborn, 7.Ain't no sunshine when she's gone (Bill Withers), 8.Lovin woman, 9.Queen of sorrow (unblackened recorded studio version), 10.Song for you (Leon Russell), 11.Won't find it here (unblackened recorded studio version), 12.Yesterday, today, tomorrow (unblackened recorded studio version)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 25/01/2014