U očekivanju novog albuma, bez sumnje najluđeg banda današnjice, objavljen je snimak njihovog nastupa na čuvenom John Peel Sessionu. Luđe ne može biti.

Vjerojatno je svaki obožavatelj ovog najluđeg američkog noise-core banda iz San Diega u zadnje dvije-tri godine po tko zna koliko puta odlazio na njihovu web stranicu očekujući neke novosti nadajući se novim snimcima. No, kako su oni prilično aljkav sastav što se tiče realizacija, te isporučuju albume sa po četiri-pet godina pauze, odlučili su da prikrate muke svojoj vjernoj audijenciji sa snimcima nastalim 19.VIII na legendarnom John Peel Sessionu daleke 2001. godine. Objavljen je kao vinilno i cd izdanje za jednu od njihovih nekoliko 'letećih' etiketa, Radio Surgery s kojom su surađivali 2005. objavivši 12'' singl "Safety second, body last" u kolaboraciji sa Pattonovim Ipecac Records. Starijim fanovima ovih manijaka-razarača, svega 12 i pol minuta dugačak, odnosno kratak "The Peel Sessions" biti će samo podsjetnik na najluđu fazu banda sa Dave Astorom na bubnjevima (jedno vrijeme proveo u manijakalnim sestrinskim Daughters) kada još nisu nosili one ninja maske na licima i usko pripijene uniforme, a novim štovateljima koji su se pojavili nakon hvaljenog math-core/noise albuma "New Erections" (2007), vjeran dokument kako su funkcionirali prije izlaska iz tadašnjeg debelog undergrounda. Čak 16 pjesama koje je John Peel u dogovoru sa bandom izabrao u svojoj emisiji Radio BBC1 svjedoče o nevjerojatnom hardcore-noise ludilu kakvo je gotovo nemoguće ponoviti, a još teže obraditi kao covere. Sve su sabijene u tajming ispod jedne minute (izuzev "Straight from the horse's mouth" i "Moth-eaten deer head" koje iznose minutu i par sekundi) i gotovo su spojene u jedan komad bez ikakvih osjetnijih pauza. Repertoar je sastavljen od nekoliko singlova i split izdanja s naglaskom na njihova tadašnja 'dulja' ostvarenja, 7'' singla "The Locust" (1997), debi albuma "The Locust" (1998) i tada friško objavljenog 7'' EP-ija "Flight of the wounded locust" (2001) odakle je odabrano 11 kompozicija. Nije ih potrebno klasificirati jer su sve odreda najluđi križanac noise-rocka i frenetičnog hardcorea u sumanutim izvedbama od uvodne "How to become a virgin" do posljednje "Twenty-three full-time cowboys", te su odsvirane u jednom setu. S tri vokala od kojih neznaš da li je luđi, kreštaviji i opičeniji basist Justin Pearson, gitarist Bobby Bray ili klavijaturist Joey Karam, ovi tvorci nevjerojatnog kaosa su prodefilirali valovima Radio BBC1 na zaprepaštenje najšireg kruga slušatelja koji su se zatekli slušajući emisiju od 22h do ponoći. No, sve to abnormalno ludilo, šašavi 'nintendo' efekti klavijatura, rastrgani ultrabrzi ritmovi, rešetanje, deranje, 'crtić' kreštanje i šizofrenične gitare ipak su uokvirene u homogene cijeline s glavom i repom premda se niti u jednom momentu ne može razaznati na što su bijesni i o čemu poput male djece koja još nisu savladala govor urliču. Naslovi poput 'Poluizjedena kobasica te želi vidjeti u svom uredu', 'Direktno iz konjske gubice', 'Svećeniče koji širiš spolne bolesti goni se iz mog kreveta', 'Skidaj se s križa, drvo je potrebno' ili 'Ljepljivi tepih na tvojim genitalijama nije ti krastava dinja', mogu dovoljno jasno prikazati njihove lirske egzibicije koje je nemoguće razgovjetno raspoznati u ovom čitavom vokalnom vriskavom neandertalu. Neki od brojeva vjerojatno niti nemaju konkretne tekstove, već samo improvizirane vox-extended urlike na zadanu temu. Kako god, The Locust su sav ekspresivni i eksperimentalni naboj stilova s 'core' dodatkom sabili u detaljno koncizne minijature gdje će se teško potkrasti neka greška ili tehnički nedostatak, te je gotovo nemoguće pronaći nešto luđe, otkačenije, a istovremeno i zabavno u jednom kompletu. Prispodoba sa Melt Banana iz 90-ih ili nekadašnjim otkačenjacima Mamojebac iz Njivica samo je djelićak ludila i sumanutosti. Sve je ostalo raritet koji je ušao u legendu. Da je ovaj "Peel Sessions" dulji, vjerojatno bi se pretvorio u narušavanje općeg reda i mira.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/10/2010