Reklo bi se da tokom karijere nisu ulagali mnogo truda na diskografsku aktivnost... Osnovani su 1994. u San Diegu, te je u prvoj postavi bila petorka Justin Pearson (vokal i bas), Bobby Bray (gitara, vokal), Dylan Shcraf (glavni vokal i gitara), Dave Warshaw (klavijature i vokal) i Dave Astor (bubnjevi). Prve radove objavljuju kao split singlove sa Man Is The Bastard (EP "Split 10''", 1995., King Of The Monster Records), te sa Jenny Piccolo ("Split 5''", 1995., Three On G Records), nakon čega ih napušta glavni vokal Shcraf i klavijaturist Warshaw. Na njihovo mjesto nakratko dolazi Jimmy LaValle koji je klavijature svirao tek za potrebe 7'' singla "The Locust" (1997, Gold Standard Laboratories Records), dok se glavnog vokala prihvaća basist Justin Pearson i taj će zadatak obavljati do 2005. godine. Prvi album "The Locust" s novim klavijaturistom Joey Karamom objavljuju 1998., no zbog loše produkcije, stalnih promjena članova i vrlo loše distribucije etiketa za koje su objavljivali svoja izdanja, zamrzavaju svoj rad na albumima i orijentiraju se isključivo na singlove. Objavili su potom singlove "Split 7''" sa Arab On Radar (2000, Gold Standard Laboratories Records), te dva solo EP-ija "Well I'll be a monkey's uncle" (2000.) i "Flight of the wounded locust" (2001, oba za GSL Records), dok im 2002. nije stigla iznimno zanimljiva ponuda GSL Records da objave split singl s legendarnim Japancima Melt Banana, te je kao karta za proboj na šire medijsko tržište stigla upakirana pod jednostavnim nazivom "Split 7'' Melt Banana & The Locust". Od tada The Locust počinje daleko ozbiljnije razmišljati o svim pojedinostima svojeg zanata (u međuvremenu umjesto Astora za bubnjeve sjeda Gabe Serbian), te se odlučuju za pomalo bizaran image koji se sastoji od jednobojnih uniforma i plastično-sintetičkih maskirnih 'ninja' kapa preko lica. Objavljuju još jedan split singl sa Jenny Piccolo pod nazivom "Follow the flock, step in shit 3" (2003, Three On G Records), te dva vrlo hvaljena "Plague Soundscapes/ picture disc" (2003, Anti Records) i 12'' "Safety second, body last" (2005, Ipecac/ Radio Surgery). Uoči izlaska konačnog drugog albuma, stalni gitarist Bobby Bray postao je novim, trećim vodećim vokalom sastava, te je u interviewu izjavio kako su konačno s producentom Alex Newportom pronašli svoj pravi zvuk, te da su bili inspirirani lokalnim izvođačima iz San Diega poput Upsilon Acrux, Sleeping People i Bill Wesleyom. Nakon izlaska albuma održali su turneju s prijateljskim sastavima Cattle Decapitation i The Daughters u kojima svira njihov nekadašnji bubnjar Dave Astor.

Album je smjesa noise-rocka i noise-corea (matchcore) s obilatim eksperimentima i psihodeličnim sekvencama, ima 11 naslova i traje samo 23 minute. Uvodna skladba "AOTKPTA" je kratica od 'all of the kool punks take acid' i prema tome je već jasno kakav se materijal nalazi na albumu. Stvar je kao proizašla iz Frank Zappinih jazz-rock vragolija gdje nema konstantnih ritmova, već naoko nabacanih razbijenih aranžmanskih fraktura, dok je drugi dio kompozicije tromi noise-rock podebljan psihodelijom i razorenom Sonic Youth strukturom. "We have reached an official verdict: nobody gives a shit", "One manometer away from mutually assured relocation", "Full frontal obscurity", "God wants us all to work in factories"i "Tower of Mammal" su standardni The Locust noise-core brojevi koje karakterizira uglavnom neujednačeni, brzi i razbijeni ritam, debelo produciran elektronski bas, obilje efekata na klavijaturama, višeglasna pjevanja (punkerska dernjava) i rastrzani gitarski riffovi, dok su "Scavenger, invader", "Hot tubs full of brand new fuel", "Book of bot" i "The unwilling... led by the unqualified... doing the unnecessary... for the ungrateful" psihodelične eksperimentalne eskapade. Po duljini naziva i bizarnim naslovima skladbi vraćaju u sjećanje nekadašnje post-hc legende Alice Donut koji su imali nazive dugačke po nekoliko redova koje je bilo nemoguće zapamtiti, dok su u glazbenom smislu vrlo originalni i usporedivi u nekim konotacijama jedino s japanskim Ruins i Melt Banana, malčice s Don Caballero (ali u sićušnim segmentima), pa i našim ex-Mamojebcima i pulskim Trio Tri, te našoj publici daleko manje poznatim izvođačima poput Holy Molar, Some Girls, Head Wound City... Vokal Bobby Bray je kombinacija David Yowa (ex-Scratch Acid, ex-The Jesus Lizard i sadašnjih Qui) i pjevača Killdozer kome se više ne mogu sjetiti ime (uh!), a tekstovi uglavnom sadrže ironičnu sliku o američkom mainstreamu, seksualnim perverzijama, politici i društvenim neskladima. Satirično.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/03/2008