Kad bi ovdje na vokalu bio David Sylvian, ovo bi prošlo ko' alva. Dva autora iz Škotske i Japana napravila su jedan od najprijatnijih ambijentalnih electro-acoustic iznenađenja godine.

Uf, tko bi rekao da će se na ovu kolaboraciju morati čekati pune dvije godine? Još u vrijeme recenzije trećeg albuma Harold Nona ("To The River Lounge", 2006, Bearsuit Records) bio je najavljen ovaj rad za kojeg se gotovo pomislilo da ga možda niti neće biti. Onda je 2009. objavljena kompilacija "Captain Woof Woofs' Guitar" (Bearsuit Records) na kojoj se ovaj dvojac ipak pojavio sa kompozicijom "I've heard giants" u klasičnom minimalističkom ambijentalnom electro-acoustic popu, pa je potom opet uslijedila jednogodišnja šutnja. I kada se već skoro zaboravilo na cijeli projekt, koncem travnja 2010. ipak je objavljena ova odavno najavljena suradnja.

Harold Nona, škotskog ambijental-pop kompozitora ne treba posebno predstavljati; s vremena na vrijeme je prisutan na našim stranicama, dok o japanskom kompozitoru Hidekazu Wakabayashiju prenosimo ono što se može pronaći na njegovim web-stranicama. Rođen je u Osaki, učio je jazz i yogu u Kyotu, a sasvim je nejasno zašto na web-stranicama stoji da živi u Gondalu (može biti grad u indijskoj pokrajini Gujarat ili jedan od tri istoimena gradića Punjaba u Pakistanu). Možda je riječ o čistoj šali kakve su uobičajene za neke izvođače koji navode da žive u Ugandi, Vatikanu, na sjevernom polu... Wakabayashi radi kao MIDI programer i filmski kompozitor, te pripada novoj generaciji japanske scene koja radi akustičnu glazbu. Također je pripadnik zajednice Te Ni Wo Ha, a sam tvrdi da su za njegove utjecaje najvažniji Mark Rothko i Bridget Riley (usput, svaka čast Japancima na odličnoj igri na Mundijalu 2010. kada su izbacili Dansku). Do sada je objavio šest radova, što pod vlastitim imenom, što u kolaboracijama, a prisutan je i na nekoliko kompilacija u izdanju net labela Mandoria Autumn, te se pojavljuje i kao gost na nekoliko izdanja Hipnotice, Lap Dancera, 1605munro, Manrico Montera, Malnoia... Također je i jedan od potpisnika glazbe za britansku izložbu "Moving Stries" (Morwenna Catt i Duncan Burnett). Većina njegovih radova dostupna je kao free-download.

Na ovom dugoočekivanom kolaboracijskom radu može se sasvim jasno uočiti da je multiinstrumentalist Wakabayashi bio zadužen za melodične, dok se Harold Nono specijalizirao za eksperimentalnije i ambijentalnije dionice koje su skladali međusobno izmjenjujući demo snimke, skice i ideje putem interneta. Velika je vjerojatnost da su izmjenjujući radove dolazili u samom procesu stvaranja do nekih novih ideja, te je možda onaj globalni, početni kostur dobio sasvim drugačije rezultate. Prije svega to se odnosi na školovanu melodijsku tehniku Wakabayashija koja je rafinirano suptilna, puna nevine nježnosti i intimnosti uokvirena u kratke pastorale koji su mjestimično protkani sa elementima tradicionalnog japanskog folklora. Na ovome radu on barata sa cijelim arsenalom instrumentarija od piana, syntha, gitare, flaute, klarineta, harmonike, melodike, harfe, ksilofona, triangla, djembi... sve do digitalnih pomagala, a u nekoliko navrata se služi i vokalom u smislu vox-extended tehnike. Uz prepoznatljive atmosferične i ambijentalne strukture Harold Nona, ostvarena je prava poslastica za ljubitelje novovjekovne electro-acoustic/pop glazbe sa 11 senzibilnih komada koji osim što imaju svoju emotivnu crtu, sadrže i veoma ugodan smisao ambijentalnog humora. Premda album ne sadrži nikakvih tema za plesne podije, prvi dio donekle ima crtu senzibilne plesne atmosfere, posebno lepršava "Let's go find mushrooms" u kojoj se provlače neki poznati elementi Ennio Morriconeovih filmskih tema sa prijatno jazziranim pop laid-backom i veoma bogatom aranžmanskom strukturom po kojoj je posve jasno zbog čega je ovaj album rađen tako dugo vremena. Sa mnogo detalja i sitnica koje se provlače kroz prvi dio albuma, uvodna, a ujedno i najdulja "Nobody plays baseball here" (5.37) istovremeno funkcionira i kao depresivna slika, a i kao vrlo šaljiva ambijentalna ironija isprepletena od cijelog niza sintagmi (glitch, jazz, eksperimentalna glazba...) koja po svojoj strukturi vuče na stanoviti otklon u post-rock gdje su čak korištene kombinacije akustične i distorzirane gitare u intervalima. Već ovaj sam uvod mnogo govori o rafiniranom stilu kojeg obojica gaje što su vrlo slikovito dočarali u intimnoj temi "Family" sa prošaranim laganim jazzy tempom melodija harmonike, ksilofona, piana, kao i vox-extended vokalom koji služi u svrhu laid-backa. Wakabayashi se ovdje pokazao kao umješan skladatelj i instrumentalist sklon spajanju nekoliko laganih minijatura od kojih većina kompozitora napravi čitav album, no njegov jazz talenat za finoću staccato tonova u ritmičkim intervalima podiže cijeli sklad na visoku razinu piano-bar scene. U "I wanted to go to the party" do izražaja je došla sklonost Harold Nona ka ekspresivnosti s odmacima u eksperimentalnu glazbu. Pokušajmo to zamisliti kroz sljedeću fabulu albuma - nalazite se na nekom intimnom mjestu, recimo negdje u prirodi, možda na ljetovanju, pa čak i u vlastitom dvorištu. Razmišljate o tome da nitko ovdje ne igra baseball, na trenutak se prisjetite svoje obitelji i onda se zaželite nekog tuluma; maštate o njemu kakav bi trebao biti... Nono i Wakabayashi ga ne preciziraju, oni ga samo imaginarno predočavaju kroz melodični sklop sasvim laganog glitcha, nekolicine samplova 'nijemog žamora' (u jednom trenutku je prisutan i aplauz poput onog kojeg doživljavamo u galerijama ili prilikom otvaranja izložbi), pratećeg vokala 'o-he-ye-o-he-ye' koji se pojavljuje kao lajt motiv u periodima, ali ne bi se moglo reći da su u potpunosti zadovoljni sa ponuđenim izborom razonode koja može biti obično roštiljanje u dvorištu i sentimentalna vrtnja u krug koja u principu uvijek rezultira s dosadom. Budući da je ova tema vrlo zagonetna i samo predstavlja želju za odlaskom na tulum, ovaj dvojac ga pronalazi u već prethodno spomenutom branju gljiva - najplesnijoj i veoma razdraganoj "Let's go find mushrooms". S nekoliko šašavih vokalnih samplova, kao i lepršavom strukturom, uspjeli su ostvariti jedan od pravih pogodaka za široke medijske okvire. Odranije znana "I've heard giants" (s kompilacije "Captain Woof Woofs' Guitar") uvodi u sofisticiraniju fabulu gdje se već može početi raspravljati o psihodeličnom segmentu cijelog rada na način kako ga zna upriličavati David Sylvian. Nakon vrlo mističnih trenutaka, album kreće u neočekivanom smjeru - elegičnoj romantici kroz "Teenage desk", minimalističkom komadu satkanom od nijemih i vrlo nježnih vox-extended glasova kakve je ponekad znala koristiti i sama rodonačelnica žanra Meredith Monk. Jedina pratnja ovoj izuzetno intimnoj skladbi su ambijentalno-eksperimentalni pozadinski zvukovi, te suptilna melodijska nadogradnja na nekolicini probranih instrumenata kojima se dižu tenzije ka nostalgičnom povratku u tinejdžerske dane. Ako je suditi po ovoj kompoziciji, oba autora nisu imala nikakav buran život, prije bi se reklo da su svoje odrastanje proveli u priličnoj dosadi i neprestanim senzualnim emotivnim maštarijama koje se nikada nisu ostvarile, no to ne mora tako biti. Možda su samo htjeli napraviti idiličnu sliku tinejdžera, a da o sebi samima ništa nisu prozborili. Skladba završava samplovima grcanja u plaču, no da li je to grcanje ili čista zafrkancija, teško je prosuditi. Iz naoko bezazlene teme, stvorena je jedna vrlo senzibilna kompozicija. Naredne dvije "Ya chaika" i "Akarui akari" su pastorale; prva je vrlo sjetna i doima se prilično nesretna i samotnjačka piano elegija, dok je druga uvijena sa natruhama tradicionalnog japanskog folka, jazz i eksperimentalnim konotacijama, a sve opet vuče na Sylvianove brojne radove. No, bez obzira na to, ovaj dvojac se svojski potrudio da napravi iznimno vrijedan rad. Još kada se u obzir uzme neobična "Scrobies roundie" koja je spoj ambijenta, folka i jazza sa vodećim melodijama piana i melodike, te se pretapa u pritajenu agresivnost "A shout away" (prisutno je i nekoliko popratnih snimaka žamora glasova i djece koja prave urnebes u svojoj igri), te završna skladba "Wild blue yonder" sa sentimentalnom piano pastoralom, dojam kojeg ostavlja ovaj album je uistinu veleban.

Nekada su se Pink Floyd trudili napraviti psihodelične i košmarne albume o kojima su publika i kritičari komentirali, svađali se i razglabali decenijama. Jest, Barret, Waters & co. bili su jedni od pionira koji su utjecali na cijelu glazbenu strukturu svojim neobičnim smislom koncem 60-ih, no kako je prevaljen ogroman period od pola stoljeća, nivo skladateljskih sposobnosti se uvelike pomaknuo 'na ljestvicu više'. Ne trebamo govoriti o tome da ne postoji 'nova glazba' kad ona uistinu postoji i da više ništa nije uzbudljivo kao r'n'r i psihodelija kad pred nama stoji jedan ovako sjajan rad dvojice, relativno rečeno, gotovo nepoznatih kompozitora. Oni nemaju svoje idole u glazbi koja je omeđila period od Elvis Presleya, The Beatles, Pink Floyd do Metallice i Nirvane, već od klasične glazbe i jazza s neminovnim utjecajima suvremene electro-acoustic scene unazad stotinjak godina. Nešto otprilike slično što se može reći i za David Sylviana (posebno za posljednji album "Manofon, 2009), a to je da ovakva glazba unatoč svojoj kreativnoj nadarenosti još uvijek nije shvaćena kao komercijalna. Da bi bila takva, potrebni su joj flyeri, majice s natpisima, naljepnice, prepoznatljivi slogani, veliki stadionski koncerti i ono što je najvažnije - hitovi. E, toga ovdje nema. A nema niti agresije, energije, buntovnosti, prljave igre i svih onih zakulisnih igara koje su uvijek žudnja za senzacijom. Ovdje je samo prisutna intima koja je veoma lijepo i ugodno raspoređena na 45 minuta materijala.

Ovo sasvim sigurno neće biti prepoznato kao jedan od najboljih albuma 2010. zato jer malo tko od glazbenih kritičara prati šta se zbiva u 'undergroundu' (premda ovaj album nije underground, već 'moderna'), no pretpostavka je da će s vremenom ovaj rad biti itekako hvaljen. Nova je ovo glazba koja sukladno prati berlinski Nonine Recordings s kojim izmjenjuju iskustva i nema nikakve sumnje da će kroz isvjesno vrijeme uroditi pravim komercijalnim pogotkom. Wakabayashi se u ovoj cijeloj igri dokazao sjajnim kompozitorom i instrumentalistom kakvog bi poželio imati u svojoj ekipi David Sylvian. Treba li što više reći?

Sjajna kolaboracija.

Diskografija:
Harold Nono:
Harold Nono (2002)
Swimming Aid (2005)
To The River Lounge (2006)
Harold Nono/ Hidekazu Wakabayashi (2010)

Hidekazu Wakabayashi:
Limitless Light, self-release (200?)
The Limits Of Light (200?)
Seaside Opera 00 (2009)
Yin Light EP (2009)
Teniwoha, with Okika and Setsuko (2009)
Harold Nono/ Hidekazu Wakabayashi (2010)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 20/07/2010

PS: Za ljubitelje ovakvog zvuka, u suradnji s izdavačem, prvi koji se javi na mejl (nagradnjacha@terapija.net), u subjektu mejla napišu "nono", a u mejlu svoje ime i prezime, te adresu, poslat ćemo primjerak ovog albuma.