home > koncert > Edo Maajka, Bruto Geto, Helem Nejse @ Dom sportova, Zagreb, 16/11/2018

kontakt | search |

Edo Maajka, Bruto Geto, Helem Nejse @ Dom sportova, Zagreb, 16/11/2018

Petnaest je godina prošlo otkad sam prvi put bio na koncertu Ede Maajke u Domu sportova. Ne sjećam se baš puno, ali znam da smo dali redaru na ulazu valjda 50 kuna da me pusti unutra. Znam i da je velika dvorana bila gotovo pa ispunjena, i da sam bio na tribinama i grizući nokte s divljenjem i poštovanjem gledao tog preznojenog debeljuškastog Bosanca kako ispaljuje hit za hitom i dovodi raju do ludila. Stvarno, u to je doba Dom sportova bio rezerviran za Thompsona, Škoru i Pejakovića, tako da je činjenica da je Edo (čija je muzika dakako već tada nosila prilično jasne i direktne političke i socijalne poruke s "druge strane") uspio u tako ranoj fazi svoje karijere okupiti i razulariti tamo toliko ljudi predstavljala poprilično veliku pobjedu. U međuvremenu je samo Edina draga glavurda ostala topla, ljudska i normalna, a sve drugo se promijenilo. Karijera i osobni život su mu prošli kroz brojne probleme, tragedije, uspone i padove, to nije tajna. A i Dom sportova (točnije njegova mala dvorana) je od mjesta rezerviranog samo za "najjače igrače" ove jeseni postao dežurna buksa za svaku drugu šušu. Znači Brkovi, Nered i Stoka, Vojko V, Detour, Krankšvester, Silente (plus Texas i Jethro Tull) i vjerojatno još ponetko koga sam sad zaboravio, sve su to ljudi koji su, uz dakako Edu, jesenas dobili čast tamo nastupiti. Maajci je kao povod za to poslužio izvrstan novi album "Put u plus", ali taj album, koliko god dobar bio, definitivno nije tržišno dobacio ni približno toliko daleko kao oni iz prve faze karijere, i po mom mišljenju ostaje poprilično upitno koliko je uopće potrebno bilo forsirati cijelu tu priču s malim Domom sportova. Jer to je prostor koji je, zbog svog tlocrta, akustike i generalne atmosfere, poprilično problematičan i nezhvalan, i najčešće ga je potrebno fakat rasprodati nahajpanom ekipom da bi koncert mogao ući u konkurenciju za kategoriju ludog i nezaboravnog. Ovdje se to definitivno nije dogodilo, skupilo nas se uvrh, ali uvrh, glave dvije tisuće. Što nije malo, ali toliko nas stane i u Tvornicu. Moje je dakle mišljenje da su svi članci koje ste zadnjih dana možebitno pročitali o "trijumfalnom povratku legende", "maestralnoj pobjedi vječitog borca" i "koncertu za pamćenje" tek napisi koje ljudi pišu linijom manjeg otpora i po automatizmu, ne želeći se eto baktati puno s činjenicom da je, jebiga, dvorana bila poluprazna i da je velikom većinom u njoj vladala poprilična trulež, kao i da Edo nije bio ni približno tako nabrijan i "unutra" kao što je to bio slučaj na brojnim KSET-ovima, Boogalooima, Tvornicama, Brucošijadama FER-a, Regiusima i Ferragostima (uz vjerojatno još milijun nastupa koje nisam vidio) prije toga. Dallas je radio koncert, na ulazu mi je cura kad sam joj rekao ime čestitala i zahvalila i rekla da ne zna kad je pročitala bolji report od onog s Luce iz Tvornice. Hvala joj lijepa na tome, ali ja se kladim da je takav stav stekla poglavito iz razloga što je tekst bio pozitivno intoniran. Ovaj, unatoč činjenici da apsolutno obožavam Edu Maajku, neće biti takav, pa će samim time vjerojatno biti protumačen i kao nekvalitetan, hejterski, i moje omiljeno - previše subjektivan. Jebiga, to ti je život.
[ helem nejse ]

helem nejse   © kruno galjar

[ helem nejse ]

helem nejse   © kruno galjar

Prije nego uđem u tiradu, obavijestit ću vas još i da mi je neko ljudsko govno na ovom koncertu ukralo jaknu, pa je moguće da je i to doprinijelo ovom pretežito negativnom dojmu o cijeloj stvari. Ok. Dakle, prva predgrupa su bili likovi imena Helem Nejse. Ostavili su na mene apsolutno grozan utisak. Riječ je o dvojici MC-a iz Sarajeva, praćenih bubnjarom, basistom i DJ-om, svi u majicama "na bend". Popratila ih je tek šačica ljudi, možda se par stotina skupilo do kraja nastupa. Koji je bio dosta kratak, svega šest stvari ako se dobro sjećam. Nažalost, bilo je to krivih šest. Poslušao sam im dosta pjesama kući, i ispada da momci generalno uopće nisu loši - dok se ne trude previše dopasti nam se. Umiju na prilično duhovit i dovitljiv način opjevati kojekakve dogodovštine iz dnevnog boravka i ulice prosječnog mladog Sarajlije ("Stara", "Fudbalska", "Ja ja ja"...), te se u tim svijetlim trenutcima doimaju dostojnim pandanom Who See-u, nepretencioznim kvartovskim kulerima britkih umova i jezika. E sad, iako je, zbog činjenice da je ovo njihov prvi nastup u Zagrebu lako stvoriti dojam da se radi o neiskusnim klincima koji tek traže svoj izričaj, čini se da je istina podosta drugačija, te da je u biti već malo kasno, da bi bilo bolje da su nam došli prije neke dvije godine, u doba prvog albuma. Jer u međuvremenu su izbacili sijaset singlova ("Debili", "Kabadahija", "Smetljište historije"...) na kojima je fokus stavljen na "velike" i uopćene teme, pa sve puca od klišeja, mediokritetstva i želje da se hodajući već utabanim stazama dopre do uspjeha. Uzeli su uvijek iste spike koje su Edo Maajka i Dubioza već odavno prožvakali, ne dodali apsolutno ništa novo i zanimljivo, i onda još da stvar bude tužnija ubacili u svaku stvar onaj petparački Dubiozin cajka plesni moment, za kojeg njušiš da će doći još od prvog versa, kad oni svi na stejdžu simultano skaču dva metra u zrak i čudom se valjda čude zašto ih mi dolje ne jebemo. Otužno je to izgledalo i zvučalo. Da se razumijemo, nema u njihovim tekstovima samima po sebi ništa loše ni netočno, samo su zaista do šokantne mjere izlizani, čudno mi je da netko i dalje puši te parole. A po broju YouTube klikova se čini da ih u Bosni puše opasno. Braćo, dajte molim vas budite iskreni i opušteni, ovo je previše usiljeno i fejk.
Pogledajmo te refrene:

"Puno je bolje bilo prije, ma i da nije
Svi narodi Jugoslavije, isto mi je
Svaki će završiti na smetljištu historije
Helem nejse neće, on će uvijek biti svoj
Pa makar za to prosipali krv, suze i znoj."

"Ti si moj narod, religija, nacija,
Moja politika i generacija.
Jedina država i okupacija,
Klub za koji navijam i reprezentacija."

"Da nisam s tobom, da nisi sa mnom,
da nije tako, đe bi bili mi ?
Da nisam s tobom, da nisi sa mnom,
uglavnom, bili bi debili mi."

Sori, ali ti refreni se mogu smatrati dobrima jedino u kontekstu potencijala koji imaju da se vrte na radiju. U svakom drugom su bezveze, tim više što je očigledno da su tu s predumišljajem, a ne iz nehaja. Bila je jedna svijetla točka, pjesma "Prestat ću repat" u kojoj se kunu da ništa ne valjaju i da su svi ostali reperi puno bolji. To je bilo kul. Ostatak, za čim brži zaborav.
[ bruto geto ]

bruto geto   © kruno galjar

[ bruto geto ]

bruto geto   © kruno galjar

Uslijedio je bend Bruto Geto. Za njih je, ako se dobro sjećam, Edin prije koncerta u nekoliko navrata naglašvao da su mu genijalni i da ih jedva čeka. Ne znam je li ih uopće gledao i kakvo mu je bilo mišljenje ako jest, ali ja ću nažalost biti primoran i za njih ustvrditi kako su polučili potpuni podbačaj. Dugo naime nisam doživio da je netko pobrao baš toliki kolektivni odjeb od publike. Tu se sad već bilo skupilo i preko soma ljudi, ali doslovno nijedna duša nije osjetila potrebu prepustiti im se. Ni pljeska, ni uzvika. Ničega. Samo zaglušujuća neugodna tišina i čekanje da završe, doslovno. Dojam je da je nastup na ovoj pozornici za ovaj bend došao debelo prerano, i da bi u biti mogao čak i imati blago negativan utjecaj na njihovu budućnost, iz prostog razloga što bi mogli uzletjeti još malo više i pomisliti da su još veće face nego što to već misle, a to ne bi bilo dobro. Tu aludiram prvenstveno na frontmena, koji je do komične razine uživljen sam u sebe, ali bez ikakvog ironijskog odmaka koji bi nam eventualno pomogao se bar donekle asimiliramo s njime. Mislim, u nekim drugim uvjetima ja mogu zamisliti da mu publika jede iz ruke, ali ovdje, pred ekipom koja nije bila "njihova", je pobrao teški no pasaran. Bend sam po sebi je definitivno zanimljiv, bijesne političke poruke i "nećeš mene jebat" stav pakiraju u crossover dakako najbliži RATM-u, ali ima tu i izleta u druge vode (blues i punk npr.) zbog kojih ih se ne treba smatrati epigonima. Klasičnoj postavi su ovaj put bili pridodani dvojica puhača (inače Jebotonci) i back vokalist, ako se ne varam pjevač Sloanwalla. Ni ta činjenica nije pomogla da se vokale išta razumije, za što je većinom valjda zaslužno ozvučenje, a dijelom možda i frontmen naprosto nije imao glasa - među pjesmama je zvučao kao da se još nije oporavio od burnog gostovanja u Kranjčevićevoj. Naravno da se možeš odmah pomiriti s tim da te se ništa neće razumjeti ni ako pjevaš/repaš kroz megafon, ali jebeš to kad je ionako važnije izgledati kul nego prenijeti poruku. Dojam je da ovi momci imaju dosta dobar PR, i da su u prilično brzom roku (nemaju još nikakav album vani) došli do nekog statusa. Na tome im svaka čast, i od sveg im srca želim iskrenu sreću u daljnjem radu, jer je sasvim očito da tu solidnog potencijala ima. Samo, postoje žanrovi muzike u kojima je forma po definiciji važnija od sadržaja. Ovaj politizirani crossover kojeg su oni odabrali svirati nije jedan od tih. Tu bi samodopadnost i ego po mom mišljenju trebali biti potpuno žrtvovani u svrhu poruke i smisla. Ako hoćeš biti glasnik potlačenih i sjebanih, onda ti nema logike držati se kao privilegirani tatin sin iz podsljemenske zone, da prostite na prevelikoj iskrenosti. Između revolucionara i pozera granica može biti vrlo tanka - najčešće se svodi na to vjeruje li ti narod ili ne. Njima u Domu sportova vjerovao nije nitko.
[ edo maajka ]

edo maajka   © kruno galjar

Edo Maajka je izletio na stejdž s bendom i udario s "No pasaran". Osjetilo se da mu je stalo i da nas želi naelektrizirati. Na bend mu se pak uopće ne isplati trošiti riječi, totalni velemajstori svi odreda. Mislim da zaslužuju i neko ime, jer ovo definitivno nije bio samo Edo Maajka, već Edo i opaka funk rock mašinerija. Nove stvari su o životnim sazrijevanjima, mentalnim i ljubavnim problemima i naravno radikalnom desničarenju, koje sve više uzima maha kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini. U gotovo svakoj od njih imamo Maajku u punoj liričkoj formi, neupitno boljoj od svega što je uradio još od "Stigo ćumur", a dobre su šanse da će ovo s vremenom ostati upamćeno i kao najbolji Edin album uopće. Te su se spomenute pjesme miješale sa starim hitovima, i sve je to zvučalo poprilično jebeno, čak je i ozvučenje u tim trenutcima bilo skroz došlo na svoje. Pa ipak, džaba to sve, kad nismo svi skupa kliknuli kao kolektiv. Ovo je ipak većini ljudi vjerojatno bio prvi put da čuje sve te stvari s novog albuma (a odsvirali ih jesu sve), i čini se da je to bila prepreka ka stvaranju štimunga koju se nije uspjelo preskočiti. Stvarno je atmosfera bila ono baš nikakva. Do razine da čovjeku bude čudno dići drugaricu na ramena jer osjeća da za to ne postoje uvjeti, i da će te ekipa čudno gledati. A to je alarmantna razina. I nažalost, kao da smo mi tijekom svirke više spuštali Edu i prijatelje nego što su oni dizali nas, pa se tamo negdje oko "Izdajničkog kola" u zraku i na licima vrlo jasno crtavala dosada, a nema potrebe ni da vam prešutim da su se tijekom svirke tribine još dodatno propisno ispraznile. Edo je svako toliko bacio neku klasičnu u stilu da ovo neće nikad zaboraviti i da smo mu napunili srce za dugo, dugo, dugo, ali velim, i njemu je čini mi se ipak bio malo pao moral. Nije naprimjer ni pomislio na bisu cijeli ekstatičan skinuti majicu i vitlati njome (što mu je već godinama na koncertima gotovo pa neizbježno), a i usta su mu se razvlačila u trademark divovski osmijeh puno rjeđe nego što smo navikli.
[ edo maajka ]

edo maajka   © kruno galjar

[ edo maajka ]

edo maajka   © kruno galjar

Bilo je tu brojnih gostiju, pa bi ih valjda trebalo spomenuti. Yaya se potpuno uživjela u refren na "Bolje je bolje", čak se ne sjećam da sam je na Jinxima ikad vidio toliko ekspresivnu. Dino Šaran je na zadnjem singlu "Otrov" bio korektan ali i scenski najnenametljiviji. Frenkie je po starom običaju pokidao fazon na "Ratata", a Saša Antić (iliti Alejuandro Buendija) je izazvao uvjerljivo najjaču reakciju gostovanjem na "Novi dan" i "Sve prolazi". Ženski zbor Čipkice je na binu izlazio dvaput, drugi put na bisu, kada se konačno i publika, suočena s ultimativnim hitovima poput "No sikiriki", "Prikaze" i "Pržiii" onako malo raskalašila i podivljala. I to do te mjere da je netko, eto, očito "zabunom" odlučio pokupiti moju dobru staru Harringtonku i nestati u noći. Da da, znam, za to služi garderoba, sam sam si kriv, itd. Ali moram priznati da mi je baš iskreno žao da na nastupu čovjeka koji je utjelovljenje svega dobronamjernog i ljudskog u prvom redu imaš neku takvu gnjidu koja je nakon svega odslušanog u stanju ležerno to napraviti. Možda je i to slikovit dokaz da Edine poruke nisu baš najučinkovitije prodrle do publike te večeri.
[ saša antić ]

saša antić   © kruno galjar

Nije to nikakav velik problem, da se razumijemo - mali Dom sportova je prokleto mjesto, tamo stvari vrlo često ispadnu mlitave. A i promocije novih materijala ionako uglavnom budu obilježene ispodprosječnim feedbackom naroda, to je isto činjenica. Ono što je puno važnije od svega toga, to je da je Edo opet nastanjen uz Savu, i da ima jeben album i jeben bend. Vjerujem da će biti još puno prilika da se svi u to uvjerimo.

ujak stanley // 20/11/2018

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Jeremiah's @ Kset, 13/12/2018

Jeremiah's @ Kset, 13/12/2018

| 16/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Postmodern Jukebox @ Tvornica Kulture, 11/12/2018

Postmodern Jukebox @ Tvornica Kulture, 11/12/2018

| 14/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Clutch, The Picturebooks, The Inspector Cluzo @ Tvornica Kulture, 09/12/2018

Clutch, The Picturebooks, The Inspector Cluzo @ Tvornica Kulture, 09/12/2018

| 13/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Chui @ Sax, Zagreb, 08/12/2018

Chui @ Sax, Zagreb, 08/12/2018

| 12/12/2018 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Đorđe Balašević @ Lisinski, 11/12/2018

Đorđe Balašević @ Lisinski, 11/12/2018

| 12/12/2018 | terapija |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*