Velika povratnička turneja glavnih stjegonoša new-wavea i new romanticsma okrunjena je ovim dvostrukim albumom na kojem pokazuju zašto su bili okosnica vodećih trendova s prijelaza 70-ih u 80-te kada su detaljno utvrdili postulate synth/electro-popa i dance-rocka kao jednih od najprepoznatljivijih britanskih pop-kultura u 20. stoljeću.

Sa pauzom od punih 15 godina, Ultravox su u svojoj najpopularnijoj formaciji koju čine Midge Ure, Billy Currie, Warren Cann i Chris Cross tokom proljeća i ljeta 2009. održali povratničku turneju snimivši live album koji je kompilacijski zapis najboljih trenutaka u legendarnom londonskom Roundhouseu. Mnogi mladi naraštaji će možda ostati iznenađeni kada čuju distorzirane gitare, synthove i čiste vokale Midge Urea, te korespodencijom glazbe Ultravox koji već treću 'pop' generaciju održavaju na životu (najtipičniji primjer su svjetski popularni Editors). Ovim starim momcima se ništa ne može zamjeriti, mada su bili leglo kritičarskih loših salvi spram njihovih suvremenika Joy Division, Gang Of Four, Magazine, Bauhaus, Gary Newmana i ranih Simple Minds, bili su strpavani u koš komercijalnih McLarenovih poduzetnih marketinških štoseva zvanih Adam And The Ants i Bow Wow Wow, ali kako god, Ultravox su ovim live albumom potvrdili da su bili značajniji i utjecajniji band od primjerice istosmjernih trendovskih vršnjaka Spandau Ballet ili Duran Duran. Razlog je jednostavan - Ultravox nikada svoju veličinu nisu mjerili sa količinom domaćica, ljepuškastih mondenih gay tipova i pekmezavih tinejdžera, već sa rasponom pjesama koje su uglavnom bile sabijene u dva-tri najkreativnija albuma "Vienna" (1980), "Rage In Eden" (1981) i djelomično "Quartet" (1982). To su bili prvi radovi koje su napravili nakon što ih je napustio frontmen Joh Foxx kojeg je zamjenio Midge Ure. Ostalo se slobodno može zaboraviti (posebno album "U-Vox"), ali snažan poriv koji Ultravox imaju na ovom albumu, posebno u završnoj skladbi "The voice" s kojom su utemeljili pojam synth/electro-popa i prvih dance-rock sintagmi (utjecavši i na prvi electro-pop band ex-Yu, Beograd) je nedvojbeno jedan od najjačih trenutaka njihove karijere nakon odlaska osnivača John Foxx. U "The voice" Ultravox i dalje zvuče kao electro-pop/synth ikone koje su ostavile golemi pečat u ostavštini 80-tih, posebno zbog završnog sola klavijaturiste Billy Curriea i dionice bubnjara Warren Canna koji traje gotovo pune dvije i pol minute u kojima se jasno prikazuje da su Ultravox kumovali technu isto kao i njihovi veliki uzori Kraftwerk. Jedno bez drugog ne ide, samo s razlikom što su Ultravox ostali vjerni etici pop-pjesama sa vještim sofistikacijama stila. Stil i način Ultravoxa ne može se približiti nikakvim domaćim, ex-Yu mjerilima. Od njih su mnogi uzimali svjesno ili nesvjesno tokom 80-ih (Boa, Dorian Gray, Denis&Denis, Beograd, Bijelo dugme, Merlin...), Ultravox su stvorili 'brand' i prepoznatljiv zvuk koji je danas poprilično smiješna retro paradigma kod novih britanskih (a općento i svjetskih, naravno i domaćih izvođača) da je jednostavno besmisleno govoriti o tome poput primjerice sličnom utjecaju Black Sabbath, Zeppelina ili Deep Purple na hard i heavy žanrove. Oni koji su prvi 'uhvatili' žar Ultravoxa ništa nisu pogriješili; otvorili su put za nove vidike synth-popa na raskošan način (od Eurythmics, preko Pet Shop Boys do mnogih komercijalnih instant pop-dance proizvoda). Krenimo redom... Uvodni instrumental "Astradyne" s njihovog ponajboljeg albuma "Vienna" bio je i ostao čudesan miks Kraftwerk i njihove vješte new-romantics intuicije da pretvore blago u zlato kroz veličanstveni solo Billy Curriea na klavijaturama i električnoj violini, a odmah potom slijedi veliki hit "Passing strangers" koji je utemeljio čitav poredak urbanog new-wavea poput undergrounda Gang Of Four hita "At home he's like a tourist". Nekada je ova pjesma bila strahovito važna, zbog nje su nastajali bandovi, snimale su se ploče i općenito, nastao je dance-rock 80-tih sa izraženim gitarskim riffovima. "Mr.X" je također veoma važna kompozicija u njihovom opusu, osim što je sa albuma "Vienna", pjesma je prouzročila čitav niz synth/electro-pop izvođača od kojih su Depeche Mode jedan od najprepoznatljivijih izdanaka ranije faze Ultravox. I sam Dave Gahan je u jednom interviewu potvrdio da je faza Ultravox iz vremena albuma "Vienna" za njega značila jednako kao i utjecaj The Human League nakon što su napravili onaj epohalni album "Dare!". Nakon vrlo brze, poletne, uvijek sjajne "The thin wall" koja je također utemeljila nekolicinu stilova (između ostalog EBM kojem su se divili D.A.F. i Nitzer Ebb), dolazi blago spuštanje u komercijalni dio karijere koji nije bio nešto bogznašto. Pjesme kao mračna "I remember (death in the afternoon)", elektronska elegija "Rage in Eden" i vrlo lijepa, ali smrtno dosadna "Lament" su pokazatelji da se Ultravox na vrhuncu slave posve približio vrlo plitkom i prozirnom popu poput U2 na onom grozomornom albumu "Zooropa". Tek sa nekad pritajenom i ne dovoljno eksponiranom pjesmom, ex-new/romantics poluhitom "One small day" (UK no.27, 1985), Ultravox pomalo podižu tenzije koncerta sve dok ne dođe kulminacijski hit "Vienna", pjesma koja je imala nesreću da nikada nije postala UK no.1, što bi bio vrhunac njihove karijere. Oni su 1981. bili pop kraljevi sa The Human League i tu nema nikakvog spora... Čuti kako audijencija dvotaktno plješće uvodni eitam ovog mega-hita je nesumnjivo fokus karijere Midge Urea i ekipe. Ostatak albuma kojeg čine sami klasici, počevši od "Dancing with tears in my eyes" koja je u određenu ruku dance-rock himna gothic populacije, preko izuzetne "Hymn" i dva najsnažnija broja koja su Ultravox ikada napravili - izuzetno moćne elektronske "Sleepwalk", pravog prototipa EBM-a i veličanstvene, već spomenute "The voice" su kulminacija ovog lijepog i veoma romantičnog živog albuma kakvog nikada nisu uspjeli ostvariti daleko ekspresivniji Classics Nouveaux ili nikad uživo aktivna frakcija Visage sa Steve Strangeom.

Kako god da se činilo zahvaljujući prilično plitkim hitovima, Ultravox su najbolje funkcionirali onda kada ih je 'išlo' vrijeme i kada su bili marka, jest da se na momente osjeti da je vrijeme zgazilo njihov stil, ali je ipak ostao daleko kreativniji od primjerice svih onih kopija poput megapopularnih Bijelog dugmeta, Zane, U škripcu (grupu Boa ne treba spominjati jer jer je bila posebna) do novijih zvijezda The Editors, MGMT, La Roux i sličnih synth-pop/dance-rock reciklaža. Ultravox su postavili brand odavno, a ovaj povratnički album uživo samo to potvrđuje mada su izostale skladbe iz njihove rane new-wave/punk faze, te sa ona dva prilično prozirna albuma "Revelation" (1993) i "Ingenuity" (1996). Kritika ih nikada nije mazila, ali publika ih je zato uvijek obožavala i donosila im redovito visoke naklade albuma. Nikada nisu postali nasljednicima Genesis sa Peter Gabrielom što su mnogi očekivali nakon drugog-trećeg albuma, ali su postavili prepoznatljive zvučne standarde sa Midge Ureom koji je posve promjenio onu new-wave/punk fazu sa karizmatičnim John Foxxom.

Ovaj album jest plitak u pogledu nekakve 'sofistiranosti', ali je još uvijek dovoljno primamljiv kao dokaz velike snage new-romanicsa, trenda kojim su Ultravox vladali ranih 80-tih godina. Sve skupa, ovo se doima ležernim dokumentarcem četiri odlična glazbenika koji su odgojili tri generacije, te mogu mirno i bezbrižno otići u zasluženu mirovinu. A i da naprave poneku novu pjesmu za oprošaj (pa i cijeli album), ne bi bilo loše.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/06/2010