Prije točno dvije godine povodom živog albuma "Return To Eden: Live At The Roundhouse" kada su se Ultravox okupili u onoj najčuvenijoj postavi samo s ciljem da odrade jednu turneju i odu u mirovinu napisao sam 'da naprave poneku novu pjesmu za oprošaj (pa i cijeli album), ne bi bilo loše'.

No, oni su napravili čitav album i to ne samo na iznenađenje još uvijek velikog broja obožavatelja, već i njih samih. Prilikom tog kratkog reuniona nisu namjeravali raditi nikakve nove materijale, kako je tada izjavio Midge Ure 'mi nismo pokušavali preoteti našu mladost s time da pišemo nove pjesme ili snimamo novi album. Live "Return To Eden" je bila priča o slavi naše glazbe i naše obljetnice'.

Međutim, tokom ljeta 2010. počele su se dešavati neke vrlo interesantne stvari. Midge Ure koji godinama živi u Kanadi pored jednog jezera u šumovitoj okolici Montreala pozvao je svoje stare prijatelje Billy Curriea (klavijature, violina, viola) i Chris Crossa (bas, klavijature) na običan piknik, pa su nakon nekoliko čašica viška iznesli na livadu laptop, klavijature i gitaru, te su se počeli zabavljati svirajući stare pjesme Ultravox i nekih njihovih idola iz mladosti - Roxy Music, Neu!, David Bowiea, Kraftwerk... Istog momenta ponovno se vratila ona emotivna snaga zajedničkog rada otprije 30 godina, te su shvatili kako ih je odvojeni život unazad 20-tak godina unaprijedio u duhovnom, kreativnom i umjetničkom aspektu (posljednji zajednički rad bio im je album "U-Vox" 1986. godine). Kroz nekoliko dana druženja počele su se nizati nove ideje s bogatim inspiracijama, pa su shvativši da to nikako nije bilo samo bezazleno zabavljanje za godišnji odmor, odlučili da ipak naprave album bez obzira što će tko smatrati o njemu. I napravili su bez ikakve sumnje najbolji album kakvog nisu imali još od čuvene "Vienne" iz 1980. Uistinu prekrasno dizajnirane pjesme koje pljene od početka do kraja podsjetiti će na ono najkreativnije razdoblje Ultravoxa, new romanticsa i mnogih njihovih sljedbenika kojih ima još i dan danas u različitim varijacijama od Editors do M83 ili Gotye. Posebno je interesantno da sve pjesme imaju samo po jednu riječ u nazivu, a to već dovoljno sugerira kako su posve pojednostavili nekadašnje vrlo zvrzlane i ponekad čudnovate artističke teksture u 'kulerske' aspekte gdje vladaju čiste emocije lišene bilo kakve turbulentno bahate komercijalizacije s namjerom da se nešto od ovoga proturi kao hit.

Već u samoj uvodnoj pjesmi "Live" koja počinje sa piano melodijom uokvirenom synthom i elektronskim dance-rock tempom (sa starim bubnjarom Warren Cannom) odmah je jasno da ovo mogu biti samo Ultravox i nitko više. Specifični elektronski basovi, primamljivi levitirajući vokali Midge Urea i bogato razgrađena piano melodija s nizom synth efekata i malim milionom sjajnih poteza u kojima se ne zna šta svira gitara, a šta synth, nastavlja se u narednoj "Flow" u kojoj se jako lijepo može uočiti šta je sve to U2 maznuo od njih, a takav je otprilike scenarij dobrog dijela materijala. Midge Ure ovdje strasno svira gitaru, kao nikad do sada i inspiriran je maksimalno, dok u naslovnoj skladbi "Brilliant" koja je ujedno i odabrana za glavni singl isporučuje jednu od najljepših romantičnih ljubavnih pjesama u karijeri. U njoj se obraća istovremeno i ženama i ljubavnicama i Bogu i religiji, a bend ju je uokvirio sa malčice kompleksnijim aranžmanom, no sve u fahu njihovog specifičnog dance-rock/ new-wave stila.

Drugi dio albuma čine laganije skladbe "Change" u kojoj se fino mogu osjetiti Kraftwerk i The Human League s konca 70-ih, pa se elektronika majstora iz Dusseldorfa diže u pravom synth-popu "Rise" gdje konačno Currie pokazuje moć svoje čuvene električne violine (mljac!), a sve to pomalo podsjeća i na Simple Minds otprilike iz epohe "New Gold Dream '81'82'83'84". Melankolično inspirirana balada "Remembering" je konstruirana u impresivnom kolažu synth, piano i gitarskih orkestracija koje procvjetavaju u plesnoj "Hello" s kojom vraćaju svu onu ostavštinu Pet Shop Boys-ima koji su ih nemilice krali upravo po tom pitanju. Elegantna pjesma, mogući singl... Usporeni dio albuma nastavlja mračnija elegija "One", zatim turobnija "Fall" u kojoj se Ultravox vraćaju na eksperimentalnu fazu synth-popa pomalo asocirajući na pop ogranak ranog industriala i dark-wavea pri čemu je Midge Ure dao najveću vokalnu strast.

Daleko snažnija "Lie" je svojevrstan odgovor još jednom velikom bendu koji ih je mnogo obožavao (naravno, Simple Minds). Ovdje se gotovo ne može razaznati granica između ova dva benda otprilike u vrijeme 1982/3. Pretposljednja "Satellite" je nabijena klasičnim "Dancing with tears in my eyes" elementima, te ovaj put u njoj riječ vodi solaža Curriea na violini. A onda nakon ovakvog užitka, čak i prerano dolazi završetak u obliku downbeat atmosferske laganice "Contact" u kojoj opet električna violina igra glavnu ulogu, ovaj puta u spregi pozadinske gitarističke distorzije i uzajamnih ambijentalnih efekata i klasične piano melodije.

Čitav album djeluje poput kolekcije hitova iz različitih perioda karijere benda (naravno bez John Foxxa) kada su u 6 godina nanizali seriju uspješnica i posljednji puta se pojavili u ovoj formaciji na nezaboravnom Live Aidu 1985. Njihov stil je tada bio omražen od kritike koja je Ultravox smatrala diletantima bez pokrića s pjesmama 'bezbijednim ko mlijeko', no u današnjim relacijama, njihovi potencijali za stvaranje evergreen stila kojeg su sami izgradili je besprijekorno čist. Konformistički. Oni i dalje pjevaju o istim stvarima - ljubavi, romantici, čežnjama, vlastitim strahovima i napravili su album s kojim uistinu, ali baš uistinu mogu dostojanstveno otići u penziju.

Ako se odluče za naredni rad, postoji sumnja da će biti ovako dobar. Jedino ako ne zaglibe u eksperimente i neka nova područja. A to je teško vjerovati.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 08/06/2012