Treći solo album Amper-O-Mata objavljen za Slušaj najglasnije svakako spada u gornji dom ex-Yu eksperimentalnih sfera, te je plus one četiri grozne kolaboracije sa Actooonom njegov ukupno već sedmi rad u vrlo kratkom periodu od nepune tri godine.

Ovaj put se potrudio objasniti na poleđini omota da se radi o bazama temeljenim na radovima čuvenih pionira eksperimentalne i noise glazbe, nikad prepoznatog Talijana Luigi Russola (1883-1947) i daleko poznatijeg rumunjskog Grka Iannis Xenakisa (1922-2001), inače naturaliziranog Francuza, koji je iza sebe ostavio stotine djela za orkestre, vokale, gudače, duhače, udaraljke i cijeli niz raritetnih, a u nekolicini slučajeva i neobične instrumente. To jest, Amper-O-Mat se ovdje poslužio njihovim idejama u svrhu kreacije, no nikako nije izostavio svoj lični doprinos razgradnji strukture zvuka koja je na ovom albumu krajnje bizarna. Riječ je, naime o vrlo složenoj i povremeno brutalnoj hardcore estetici koja se u današnjim okvirima suvremene glazbe tumači preko industrial-noise eksperimenata koji mnogima služe kao paravan za neumjeće stvaranja buke i bezrazložnog kaosa često bez ikakve iole vrijedne suštine.

Kada se suočite sa ovom iskonskom bukom koja dopire na mahove poput rešetanja mitraljeza, grebanja, zveketanja, ubrzavanja traka naopačke, procesuiranih synth samplova i ostalih vragolija koje su ovdje isporučene, slobodno se možete zapitati kroz povremene vokalne samplove: 'šta sve ovo skupa predstavlja?'. Nije da je riječ o nedokučivoj glazbenoj sferi, sve se ovo već negdje čulo (mnogo toga asocira na velikog američkog eksperimentalnog techno/gabber-hardcore manijaka Necroanal, odnosno Chris Conella), no Amper-O-Mat je ovdje uspio jedinke spojiti u urnebesno zahtjevni i gotovo teško slušljivi konglomerat ekspresivnih naslaga starih ostavština sa novovjekovnom kulturom brutalnosti gdje ne manjka niti agresivnih supstanca od kojih slušatelj može doslovce pošandrcati. Nije navedeno da li je u pojedinim skladbama koristio i električnu gitaru (što ne bi čudilo), ali način na koji je napravio ovaj album je krajnje čudnovatan. Senzionalistička sfera grubog kritičkog razmišljanja ovu glazbu bi bez ikakvog obzira proglasila heretički nemoralnom i pogubnom za stereotipne, da ne kažem 'pop' šablone, ali baš je upravo u tome draž. Budućnost se ne nalazi samo u imaginarnoj 'never-come' ljepoti, ona je sadržana i u pretpostavkama da možda čak i nema 'lijepe' budućnosti, te da je sve ono što ona donosi samo lošije od lošijega.

Da budem precizniji, ovo je glazba koja će i najlošijeg slušatelja sa ograničenim sluhom natjerati na razmišljanje; u njoj ne postoje banalne ravnoteže hodanja 'po crti', linije su strahovito krivudave iz fade-in u fade out, poput 13 i pol minuta dugačke "Industrial onany" koja doslovce razara svojim psihodelično ubitačnim sekvencama, raspoređenim vokalnim samplovima na engleskom i njemačkom jeziku, te urnebesnim gabber/noise-techno ritmovima od kojih jednostavno staje dah. Ovakvu eksperimentalnu, opako nabrijanu industrial skladbu teško da će te pronaći u našim krajevima. U njoj je sadržan valjda sav bijes kojeg je autor uspio kreativno izraziti protiv svih mogućih mašinerija od režima, politike, do valjda zadnjih atoma snage na granicama siromaštva i beznađa. Nevjerojatna je skladba, niti najopakiji black-metal band je ne bi mogao svariti (a kamoli obraditi) zbog teatralnosti kojom opčinjava. Još jedna, podulja "The abyss of chrushing minds", 11 minuta dugačka, sjajan je pogled u tu 'lošu budućnost'. To je industrial komad kome su glavne predispozicije brutalnost, neandertal i sirovost s kojom se prikazuje pokvarenost ovog svijeta (sa samplovima iz filma kojeg će te svi prepoznati, ako se odlučite poslušati ovaj album, ha-ha...). Nemam riječi, ovo je genijalno napravljeno, teško za slušanje, a moglo bi se staviti i u onu kategoriju 'najtežih albuma u povijesti glazbe'. Sloboda autorskog izraza ovdje je napravila sve ono što može napraviti. Ako ovu skladbu stavim u kategoriju 'best of' pjesama 2010., onda zaista ne bih mogao garantirati da će se na toj listi pronaći neki iole veći hit... Posljednja "Posthumanity six feet under" je spram ostale dvije vrlo kratka, iznosi tek tri minute, ambijentalna je sa gothic sampliranim ženskim vokalnim zborom u delayu i završnim electro noise efektom koji nestaje u vrlo kratkom fade-outu.

Brrrr... ovaj album je opak, brutalan, ekspresivan, eksperimentalan, pun je slobode kojom se ne može pohvaliti niti jedan imalo popularan izvođač na ovim prostorima, a sve mi se čini da je Amper-O-Mat ovdje bacio rukavicu u lice svim onima koji misle da će nešto postići sa kvazi-eksperimentima nalikujući na, uglavnom znane 'zvijezde' undergrounda. Borut Peternelj je ovdje dokazao svoje majstorstvo slobode improvizacije, smisla da neukus pretvori u ukus, šablona popa u art i naive u ozbiljnost. Ovo je ozbiljan album moderne glazbe koja je prešla cijeli put od primitivizma preko nemuštih improvizacija do krajnjeg cilja da postane umjetnost koja će ljudima služiti kao orijentacija za budućnost.
Sjajno!

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/05/2010