Izazovan i vrlo čudan album španjolskog Prefuse 73 s irsko-kubanskim porijeklom donosi naoko sveopću zbrku koja je rezultat 'slijepljenih' samplova na analogan, oldschool način.

S gotovo punih godinu dana zakašnjenja donosimo recenziju petog albuma oneman banda Prefuse 73. Tja, album mi je dugo čamio i gotovo sam zaboravio na njega, sve dok nisam nabavio najnoviji rad Caribou "Swim" koji me odmah podsjetio da je Scott Herren koji stoji iza imena Prefuse 73 surađivao s Manitobom, tj. Daniel Snaithom, vođom Caribou kada je promovirao solo rad "Sleeping Saturday And Sunday Afternoons" (2003), te su održali zajedničku turneju sa Four Tet, odnosno Kieran Hebdenom. Da sada ne ponavljam tko je i što Scott Herren, dovoljno je pogledati recenziju prethodnog albuma "Preparations" iz 2007., pa će mnogo toga biti jasnije... Elem, ovaj osebujni DJ i producent s prebivalištem u Barceloni koji je u posljednjih godinu-dvije zamoljen da radi remikseve TV On The Radio, Pelican, BLK JKS i Corneliusa, napravio je vrlo čudnovat album u trajanju od 48 minuta na kome se nalazi čak 29 naslova! Svi oni su mahom kratki komadi od najkraće "NoNo" koja iznosi svega 14 sekundi do najduljih, ambijentalno-psihodeličnog trip-hopa "Digan Lo" i završne, vrlo lagane eksperimentalne psihodelije "Formal dedications" koje traju, za format albuma 'predugačke' 4 minute. Uglavnom, pjesme, ako ih se tako može nazvati, sabijene su u globalni okvir od po minutu-minutu i pol/ dvije, te predstavljaju Herrena kao mahnitog majstora samplova koji podjednako zagovara hip-hop, glitch, elektroniku, dub ("Fountains of spring", "Regato") i ambijentalnu glazbu ("Simple loop choir") s povremenim eskapadama u eksperimente (poput "DEC. Machine funk all ERA's" ili čudno sročenom hip-hop/breakbeatu "No lights still rock/ feat. Dimlite"). Sve to naoko izgledaju kao predlošci za beatove i buduće sintetičke matrice za pop, r'n'b, trip-hop/hip-hop pjesme, no glavna stvar albuma jest da je Herren odbacio ideju digitalnog snimanja i otišao u intenzivnije istraživanje, pomalo zagubljenog analognog, starinskog načina stvaranja glazbe pomoću gramafona, različitih procesora, ritam mašina, magnetofona i Ampex traka po kojima je i nazvao album. Na uštrb vrlo kratkih instrumentalnih kompozicija s povremenim vokalnim predlošcima koje su pune psihodeličnog kaosa ispremješanog s brojnim DJ samplovima (uzetih sa tko zna kakvih ploča ili su pak, u pojedinim trenucima djelo samog Herrena, tko će ga znati...), album se odlikuje sa čudnim linearnim protokom i nestalnim ritmičkim serijalem koji neprekidno 'izbacuje' iz takta, krećući se gore-dole/tromo-brzo. Ipak, sve ove kratkotrajno 'slijepljene' staze pokazuju zavidno visoki nivo košmarnog raspoloženja koje nadire sa svih strana. Jedan kritičar je ovu papazjanu zvukova koji ipak nisu kakofonija ili disharmonija poredio sa onom scenom iz filma "Čovjek koji je pao na zemlju" (The Man Who Felt The Earth) gdje David Bowie kao vanzemaljac sjedi okružen mnogobrojnim televizorima koji prikazuju sekvence sinhronizirane na različitim kanalima. Osjeća se da je potrebno usredotočiti se na zadani trenutak kako bi se dobila prava slika ovog rada punog 'krhotina' i 'otpadaka' različitih zvukova posloženih uglavnom u ritmičko-poluplesne komade što pruža dobar izazov za strpljive gdje se između ostalog može 'kroz retke' uočiti da je svijet poludio od preopterećenja osjetila.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 07/04/2010