Treći album slovenskog alternativnog banda zaputio se u otkrivanje teritorija elektronskog industrial-rocka, ali ne baš na najspretniji način.

Sastav dolazi iz Trbovlja i djeluje od 2004. u postavi Jernej Jevševar (vokal), Alan Jančič (gitara, prateći vokal), Jaka Tavs (bubnjevi, piano) i Domen Učakar (bas, piano, synth). Do sada je objavio jedan demo materijal 2005., jedan simpatičan EP "Soundtrack Of A Weekend" 2006. i vrlo dobar debi album interesantnog naziva "Contortions, Mood Swings And The Inevitable Decay Of Relationships" kojeg je 2007. objavila CPZ (cela pametna založba). Sa EP-ija su realizirali video za pjesmu "Push me... and I'll let you", dok se na debi albumu prikazuju u suvremenom izdanju gdje prepliću mnogo elemenata alternativnog rocka, post-grunge i postcore zvuka s podosta screamo, elektronskih i tehničkih zvučnih finesa. Drugi album "The Burning Water Project - Analog" objavili su kao slobodno internet izdanje 2008. i sadrži njihov drugi video spot za pjesmu "Minus all". Koriste se isključivo engleskim jezikom, a u onom šturom aranžmanskom pogledu na konto glazbene mobilnosti i stilske bliskosti album je asocirao na zagrebački sastav Replica i beogradski Consecreation. Kao što su i obećali, "The Burning Water Project" je dobio svojeg nasljednika, ovaj puta naslovljenog kao "Digital" koji je elektronsko lice sastava. Unatoč nekim možebitnim pretpostavkama da će album biti samo elektronska verzija "Analog" rada, Icarus Down su u kompozitorskom pogledu iznenadili napravivši 9 posve novih skladbi, dok su od ranije objavljenih uvrštene samo dvije stare. "Venus" je elektronska, prilično konfuzna electro-industrial verzija istoimene pjesme s debija "Contortions, Mood Swings And The Inevitable Decay Of Relationships", dok je "Isolated ice storm", također elektronska varijanta iste sa EP-ija "Soundtrack Of A Weekend". Dakle, nema nikakvog govora o kompletnoj reciklaži starog materijala. Čitav "Digital" album je u sasvim novom licu banda koji ovdje djeluje kao stanovita electro-industrial ekipa koja se pretežito bazira na mnoštvu kibernetičkih pomagala i masnih zvukova synthova, dok su akustični bubnjevi zamjenjeni ritam mašinama. U globalu, album zvuči kao lakša smjesa DreDDup iz Novog Sada i Claymore iz Novog Grada/ Bosanski Novi, tekstovi su i dalje ostali na engleskom jeziku, ali je gotovo potpuno izostao analogni zvuk koji ovim bandovima znači više od same elektronske potke (prije svega gitara i bas koje su Icarus Down ovdje koristili u minornom kontekstu). No, momci su to tako željeli ostvariti, ali je spram dva spomenuta izvođača doseg ovih Slovenaca daleko nižeg kreativnog dometa unatoč brojnim eksperimentalnim izletima i sjajnom vokalu Jerneja. Osjeća se da ovo ipak nije njihova 'šalica čaja'.

Što zbog pretjerane želje za ostvarenjem čistog elektronskog zvuka u kojem su ponekad pretjerali sa izvitoperenim synth melodijama i čestim harmoničnim konfuzijama sa izletima u eksperimente, kao i obiljem neuravnoteženo naglašenog glitcha, te klaustrofobično rastrganih ritmova, album se doima kao papazjana koja pokušava biti alternativa alternativi, što je sasvim nepotrebno uz već ionako solidno razvijenu industrial i electro-rock scenu na ovim prostorima. Mada je daleko od toga da predstavljeni materijal nema svojih prijatnih trenutaka kroz nekolicinu vrlo dobrih pjesama, očigledna želja za promjenom radi promjene nagrdila je cjelokupnu strukturu kompozicija što se osobito očitava u vražje sintetičkom zvuku ritam mašina koje su, barem za moj ukus, pretjerani korak unazad u 80-te, kada su prvi electro-industrial izvođači imali tek nekoliko opcija za kreiranje kibernetičkih ritmova. Da nema tog paradoksalnog tehnički i zvučnog nesrazmjera u tretmanu ritam mašine, neke kompozicije bi djelovale daleko bolje i jasnije, no ako ga zanemarimo i prepustimo se samom kontekstu, dobivamo pregršt zanimljivih pjesama od kojih se osobito ističe tromi electro-noise "Slap slit stitch up", darkerske elegije "Jacob's last stand" i "Scars show" obavijene Linkin Park stilistikom, zatim žestoki industrial-rock "Madness state" na pragovima Nine Inch Nails, te završni lagani instrumental "Twenty second rubik" koji je još najbolje ukrotio 'plastični' zvuk ritam mašine.



Nekada se predbacivalo ranim electro i industrial izvođačima na pretjeranoj sintetici kojom su zamjenili klasičnu rock postavu usredotočivši se na svega 2-3 čovjeka u bandu koja su opsluživala zvukovima, međutim danas, kada je tehnika otišla toliko daleko da se teško može raspoznati primjerice digitalni zvuk gitare od klasične distorzije, koristiti ovakvu igrariju od ritam mašine je priličan minus za band koji se daleko bolje snalazi na drugačijem teritoriju. Može se predbaciti da se ovdje radi isključivo o ukusu i finesama, ali meni jednostavno ovakva egzibicija tretmana ritam mašine nikako ne odgovara. Sintetička je smetnja u vrlo dobrim pjesmama.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 20/02/2010