Tromi i zamršeni doom-metal prvijenac kvinteta iz New Yorka koji ima specifično tužni i beznađem obojeni vokal japanske pjevačice Yoshiko O'Hare.

Puno glazbe iz oblasti undergrounda otkriva se sa zakašnjenjem od nekoliko godina, pa nije čudo što ovaj album na našu trpezu dolazi s odmakom od punih godinu dana. Recenzija s ovako dugačkim vremenskim razmakom možda ne bi ni slijedila da band i album nemaju nešto izuzetno. Prije svega ovo je na određeni način angažirani album inspiriran florom i faunom koji ne mistificira zadanu tematiku već je secira prikazujući apokaliptični životinjski svijet pande čiji se životni prostor drastično smanjuje rušenjem šuma u kojima obitava ovaj bezopasan medvjedić. Druga izuzetna stvar je neobičan vokal Yoshiko O'Hara koja pjeva gotovo na tradicionalan istočnjačko-azijatski način gdje glavnu riječ vodi ritmička pentatonika. Njen glas je turoban, žalostan, plačljiv i zvuči kao da je smješten na čistine koje su nekada bile domovina pande, te je toliko mutno produciran da se sve čini kako ne pjeva određene tekstove već improvizira izmišljeni jezik. A treće je da band svira lagani i tromi doom metal koji je spoj drone tempova, ambijentalne i eksperimentalne glazbe, gothica i psihodelije.

Nastali su 2003. u Brooklynu (New York) i rade u nepromijenjenoj postavi koju čine Blake McDowell (organ, prateći vokal), Bryan Camphire (bas, samplovi, prateći vokali), Dan Weiss (bubnjevi, tabla), Josh Rothenberger (gitara, synthesizer) i Yoshiko o'Hara (glavni vokal). Uz ovaj album prvijenac objavili su "Promo EP" (2004.) i "Split with Kayo Dot" (2006). Vrlo rijetke informacije o njihovom radu govore da su uživo autentičan band koji teži ka potpunom zvučnom izrazu koji nalikuje na 'električni sprovod'.

39 minuta albuma sadrži samo 4 naslova od kojih je uvodni "Untitled" najkraći i traje 'svega' 6 i pol minuta. Tu su prisutne sve karakteristike doom metal stila - razlivene gitarske distorzije riffa koji u nekim trenucima traje i po nekoliko sekundi, naglašeni brum bas gitare i tromi, isprekidani ritam. Skladba ima i vrlo lagani elegičan dio sastavljen samo od minijature električne, nedistorzirane gitare i pozadinske tugaljive melodije klavijatura nakon kojeg se raspliće tema na nešto brže isprekidane taktove, a Yoshiko mantrički ponavlja 'va-va-re-no-ma-ma-re-ma-vo-re' u svojstvu vokala kao petog instrumenta. "Coma" je građena od stepenastih tonova koji se atonalno koriste kroz splet neujednačenog i vrlo sporog ritma u kojem klasičnu osobinu sadrži dio gdje je takt kronometarski i oivičen je ponovno tugaljivim i nerazumljivim vokalom, te podebljanom psihodeličnom crtom naglašene harmonije organa i debelo brujajućeg basa. U referencama noise-rock veterana Killdozer ovo bi bila opako mračna stvar, no vokal Yoshiko potpuno oprečno od gothic stila ovdje pjeva vrlo visoko što cijelom dojmu skladbe donosi sasvim drugačiji i vrlo prozračan ugođaj. Pred kraj kompozicije aranžman je naglo odrezan i pretvoren u ambijentalno-eksperimentalni završetak gdje se vokalnim usporavanjima imitira glas medvjeda kroz brundanje i uzdisaje. Taj vokalni efekt nastavlja se u skladbi "Fever" ali u obliku prigušene rike. Kao i u svakoj kompoziciji na albumu i ovdje je prisutan posve lagani gothic dio, ovaj puta poprilično nalik na prostorne halove Dead Can Dance, a vokal je još tugaljiviji i duboko gurnut gotovo u pozadinu tako da se čuje samo kao daleki echo s udaljenih planina. Završnicu skladbe čini najbrži dio albuma od svega tridesetak sekundi. Posljednja i ujedno najdulja stvar je "Ice" gdje sve elemente vlastite glazbe sjedinjuju u spoju ambijentalnog podužeg uvoda koji traje dobrih 3 i pol minute, vokalnih eksperimenata, isprekidanih tempova, tromih riffova, ali i koegzistentnog teksta gdje je očito da Yoshiko nešto pjeva na engleskom jeziku izvikujući krvave i bolne krikove. Ali dešifrirati njihovo značenje u ovako zamagljenoj i pregustoj produkciji sazvučja je nemoguće, barem za moje uho.

"Pheromon" je čudesan album koji je doduše vrlo loše i mutno produciran, no sve što je Bloody Panda na njemu napravila je visoki kreativni domet onoga što se slobodno može nazvati post-Khanata stil ili art-doom metal. No, do statusa kultnog albuma u segmentu ovog žanra moraju još poraditi na svojoj čistoći pregustog zvuka punog zamršenosti i hladnog beznađa. Potencijal je ovdje.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 24/08/2008