Povodom skorog dolaska ovih popularnih finskih gothic-rockera u Zagreb 24.I 2010. (Boogaloo), donosimo recenziju njihovog najnovijeg, desetog studijskog albuma.

Evo, baš se fino poklopilo da ove finske legende dolaze u Zagreb promovirati svoj deseti studijski album u godini kada slave dvadesetu godišnjicu vrlo uspješne karijere s materijalom na kome se već nalaze tri singla, a i još nekoliko potencijalnih uspješnica. Pomalo je i pretjerano govoriti da su na ovaj album čekali prilično dugo, posebno nakon vrlo neuspjelog debakla prethodnog "Angels" (2007), no bez obzira na to, mora im se priznati da su ovaj puta ponudili vrstan spoj komercijalnog efekta, adrenalinskih riffova i melodija, te mračnu stranu rock zabave. Veliki dio te zasluge pripada promjenama koje su bile neminovne; s prelaskom na Nuclear Blast, novim producentom Matt Hydeom, dobitnikom Grammya, te sjajnim uvjetima studija Sunset Lodge u Los Angelesu, teško da se mogao ostvariti polovičan rezultat. No, opet s druge strane, njihovo brojno sljedbeništvo, a i najvjerniji obožavatelji možda nisu oduševljeni njime kao na primjer sa "Blessed Be" (2000) i "Paris Kills" (2002) koji se bezrezervno nalaze u mnogim 'best of' gothic-rock fonotekama pri samom vrhu liste rame uz rame The Sisters Of Mercy.

Čitav album obiluje vrsno probranim i tečnim rock melodijama, žestokim gitarskim riffovima koji često asociraju na utabane sheme njihovih velikih uzora The Sisters Of Mercy, a i The Cult iz faze druge polovice '80-tih, kao i smjese hard i pop-metala sa čisto reduciranim aranžmanima, no tematika im je i dalje ostala ista. Vampiri, krv, noć, usamljenost, tradicionalni književno/ filmski klasični mitovi i općenita opsesija sa svime što ima mračni hedonistički (čitaj: šmekerski) predznak koji je daleko od morbidnjaštva, suicidalnih sklonosti, depresija, marginalnosti ili nekakvih socio-društvenih svjetonazora koji čine onu stvarnu 'dark/ gothic' sliku bez ikakvih noblesom opčinjenih fragmenata. The 69 Eyes jednostavno uživaju u svome mačoidnom položaju koji je ponekad popraćen pretjeranom gothic melankolijom u kojoj doduše ništa važno i epohalno bitno ne kažu jer sve uglavnom svode na ugodnu i bezbrižnu zabavu za široki krug populacije koja ih za divno čudo, smatra vrlo ozbiljnim bandom. Koliko god se trudili, oni su ipak samo zabavan i previše emo-'light' band u moru mračnjaka. A i osim toga, njihovi video spotovi, primjerice za "Dead girls are easy" u kojoj se pojavljuju erotizirane vampirice u sexy izdanju doživljavaju emitiranje na MTV, pa i na web-stranicama Playboya. Prema tome, daleko od toga da je ovdje riječ o nečem drugome osim rafinirano domišljatog i pronicljivo potrošačkog erotiziranog efekta.

Kada se promotri samo glazbena strana albuma, ona je visoko kaloričnih svojstava, već od prve, ujedno i naslovne pjesme "Back in blood" koja obiluje rockerskim izdanjem sa čvrstim minimalističkim hard riffovima i plesnim tempom koji odprve baca u trans sa isprepletenim pratećim vokalima, solo dionicama i koncizno postavljenim odnosima žestoko/ mirnije, vraća se nada da ovdje ima solidnih zgoditaka. U "We own the night" se ponovno provlači njihov stari The Cult utjecaj sa nezaobilazno upečatljivim hard-rock refrenom i vrlo privlačnom melodijom (ista je uvrštena na filmski soundtrack "Slagalica strave, 6.dio"), dok u drugom singlu "Death'n'gone" s gostovanjem Benji Madden iz Good Charlotte, ulaze u klasični gothic-rock koji nije mnogo odmakao od njihovih, nekada planetarno daleko popularnijih sunarodnjaka Him. Još jedan povratak, ovaj puta na nekadašnji glam kojeg su peglali u prvoj fazi karijere oivičen je sa "The good, the bad & the undead" gdje će se oni prastari fanovi prisjetiti Gary Glittera, Slade i Status Quo, a friškiji Marilyn Mansona. Sloj po sloj, The 69 Eyes nižu bezbrižnu gothic-rock slagalicu sa melankoličnom "Kiss me undead" s laganim progressive predznacima, pa zatim sa popističnim gothicom "Lips of blood" prošaranom pozadinskim klavijaturama i atmosferičnijim detaljima gitare što sve skupa umnogome asocira na njihove daleko uspjelije kompozicije "Betty blue", "Crashing high" (pa i "Sleeping with lions"), dok se u već spomenutom singlu "Dead girls are easy" vraćaju na svoje rane utjecaje šovinističko nekrofilske šminkerije poput Motley Crue. Osobno, ovo je potpuno bezazlen, a i poprilično šašav odabir za singl koji je vjerojatno izabran kao novi mogući helloween evergreen, hm... Do konca albuma ima još nekoliko sasvim solidnih pjesama, poput melankoličnih "Night watch" i "Some kind of magick", samotno vrlo ambijentalne "Hunger" u kojoj je naglašena vodeća potka piano melodije ili vrlo žestoka "Suspiria snow white" u odriješitom posve jednostavnom indie-rock naboju. Posljednja skladba "Eternal" (nema nikakve veze s legendarnim Joy Division sprovodom) je solidan pokušaj upotrebe gudačkih aranžmana, piana, akustične gitare i sympho/ progressive elemenata u velebnu završnicu koja okončava sa refrenom 'we dance to the dark delight'.

Bez obzira što su literarno obuzeti sa poprilično izlizanim temama koje jedino mogu zaplašiti malu (i onu veću, neodraslu) djecu s pričama Babarogi i Krampusu, a odraslije mitom o Drakuli (ali ne i o Vlad Draculi), The 69 Eyes su napravili solidan i vrlo zabavan album. Nema nikakve mistike, fantazije, fikcija, mračnih 'black' čarolija, droga, sotonizma, šamanizma... Ovdje je zabava garantirana kao na Helloween večeri u kojoj manjka Blue Oyster Cult, Black Sabbath, Sun O))), Bauhaus, Joy Division i Moss, gdje između ostalog morate slušati AC/DC, The Cult i njemačke zabavljače Helloween sa legendarnim refrenom 'hello-hello-hello-ween'. Tja, upečatljivi refreni čine okosnicu popularne rock glazbe, pa tako niti ovaj album nije mimoiđen tog glamuroznog faktora komercijalnog gothic rocka.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 11/01/2010