Trebalo je punih pet godina da nasljednik izvrsnog "Carbon Based" ugleda svjetlost velegrada, a bome i meni je dosta trebalo da skupim snage i vremena sjesti u miru i preslušati "Inconstantinopolis". Iako mi zvuk benda nikada nije bio među primarnim koje ću slušati ili preslušavati do besvijesti, nekako sam od samih početaka, s kraja devedesetih, vezan za ANALENU. Tada smo zajedno koristili demo pozornicu, neko vrijeme čak i prostorije za vježbanje (ako se dobro sjećam), a sada smo svaki sa svoje strane. Ja nerijetko u publici, a oni gore.

Iako bi se od ovako dugačkog staža jednog benda očekivale velike promjene u bendu, ANALENA je imala sreće s tim, tako da je početni broj od 5 smanjen na 4, ali postava je od samih početaka do danas još uvijek ista. Ana, Mijo, Miran i Zet minus Six.

"Inconstantinopolis" ne razlikuje se bitno od prethodnika. Polagani počeci pjesama koji mogu zavarati ubrzo se pretvaraju u zajedničku kontroliranu buku gitare i basa. Anin vokal iz ugodnog i snenog prelazi u vikanje koje stvara nelagodu, a ponekad joj i momci zdušno u tome pomažu. Najbolji primjerci ovakve raspodjele možda su na samoj polovici albuma i to u naslovnoj Inconstantinopolis i pjesmi Horror Vacui.

ANALENA nikad nije bila bend za usputno slušanje i očito da ne odustaju od tog načela. No ako uspijete uskočiti u njihov vlak, čija vožnja ovaj puta traje malo više od pola sata, odvest će vas na put na kojem ćete se osjećati pomalo kaotično, ponekad i nelagodno, ali na kraju će Vam ostati smješak na usnama, i to ne samo zato što je putovanje završilo…

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 03/12/2009