Dvostruki split 10'' vinil sa četiri uglavnom eksperimentalna izvođača - BUL BUL, MERZBOW, PEACH PIT i WOLFGANG FUCHS.

Stigao je najavljeni split album, bolje rečeno dvostruki EP gdje se nalaze i naši pravi istinski predstavnici noise/math-rocka Peach Pit. Ovo vinilno ostvarenje objavila je nezavisna etiketa Interstellar Records iz Linza (Austrija) u rijetko korištenom formatu od 10 inča sa brojem obrtaja od klasičnih, starinskih 33 okretaja. Ako netko nezna, 10 inča je veličina na razmeđi singl ploče i LP albuma (25 cm promjera). Kada su mi Franc i Mihael iz Peach Pit donesli ovaj vinil, spomenuo sam im da imam baš upravo jedan vinil od Merzbow na kojem nema nikakvih podataka na kojoj brzini se sluša što izaziva čar eksperimenta. Ovaj vinil je lijepo pakiran u celofan kojeg mi je bilo šteta potrgati, no ja sam ga sa dva desetljeća dugom tradicijom kao DJ uspio fino izvući i ponovno ga vratiti u prvobitnu poziciju jer me neizmjerno zanimalo što se nalazi u sredini omota koji se otvara poput knjige na dvije strane. Što se nalazi u ovitku, to vam neću otkriti, kupite ploču pa će te saznati... (a drobim ga, drobim). Neka. I umjetnici moraju zaraditi za kruh i vodu. Ako mogu.

Ovdje se nalazi 54 minute instrumentalne glazbe, svaki izvođač je prisutan s nekih 13-14 minuta i malo kome će se dopadati ovaj, hm, eksperimentalan vinil. Izvođači su svaki za sebe svoja priča i vjerojatno je svatko od ovih četvoro autora dao materijal koji im se nije uklapao u koncept albuma ili stvarateljskog opusa u datom trenutku.

Prvi od njih, BUL BUL & Heimo Wallner prisutni su sa jednom skladbom "Grand Kratscha" u trajanju od 13 i pol minuta. Riječ je o drone apstraktnoj glazbi uz prisustvo eksperimentalnog šliha gdje koriste pritajene zvukove električne gitare i sitnih popratnih analognih efekata (škrebetanje nekim predmetima), no u principu skladba ima melodiju koja vuče na najusporeniji psihodelični blues/ post-rock kojeg možete zamisliti. Tonovi su rijetki poput kapljica kiše u Sahari, ali ih ima i gradacijski tvore cjelinu kompozicije. Lagani odjek bubnjeva pojavljuje se tek negdje oko desete minute i sva koncentracija slušatelja ustvari se bazira na melodičnoj atmosferskoj eksperimentalizaciji gitariste. Lagano, tromo i vrlo nijemo.

MERZBOW, japanska electro-industrial/noise legenda ovdje je prisutna sa začuđujućim 'pop' komadom. Ne, šalim se... Ali "1339" je nešto najjednostavnije što sam od njega čuo. (Ne zaboravite da on ima brda i brda epohalno važnih materijala). Ne znam što taj "1339" predstavlja, možda neku godinu iz povijesti Japana, možda, nemam pojma što (ništa konkretno mi ne pada na pamet), ali je stvar napravio, onako, s pola svoje eksperimentalne snage. Jest, da ovo napravi neki naš ovozemni Third I, Smrt & Čekić, Tehac, Dr.Ago, Erekta, Azot ili Gaad (a i još neki autori), ozbiljnije bi se pristupilo ovom čudnovatom noise-electro/industrial/experimental komadu. Teško je reći da u ovome ima melodije, ali harmonija buke postoji. Valovi pritajenog gabber ritma su u pozadini, disciplinirana škripa je tu, a kada se bolje posluša, Merzbow kotrlja poput punkera dva jedna te ista akorda koje modificira sa obilatim minimalističkim improvizacijama. Ja sam u ovome čuo natruhu 'pop' aranžmana, a ako netko misli drugačije slobodno mi može spomenuti manje-više mrtvu familiju.

E, onda dolazimo do najboljeg dijela ovog vinila, PEACH PIT koji su prisutni sa 3 instrumentala - "Vertigo", "O biciklizmu" i "Ru-fruitcake 2". Gitara, bas i bubanj. Uh, kakvo rasterećenje nakon Merzbow... Ove tri pjesme Mihael i kompanija napravili su još 2005. godine u Kozmo-vom studiju, te se jasno vidi da su bili na razmeđi prvijenca "Suspicious Cargo" (1999) i onoga što su ostvarili na sjajnom split albumu "Sportrock" sa njemačko-hrvatskim bandom Majmoon. Ja osobno ih obožavam kao istinske instrumentalističke ikone hrvatskog rocka, virtuoze koji su tehnički i svirački besprijekorno dotjerani, ali što to vrijedi kad ih nitko osim njihovih prijatelja i poznanika ne doživljava tako. Uglavnom, njihova glazba je zamršena, puna vragolastih jazz-rock/fusion aranžmana, obrata i ne sjeda prosječnom slušatelju u uho. Premda je nabijena tempom, nema nikakvih pretenzija da se svidi širokom krugu slušatelja zbog svoje artističke prirode savršenstva. Nekada su to u svjetskim underground okvirima bili Don Caballero, ali su se doslovce iskenjali u KSET-u 2008. godine s novom postavom koja nije niti do koljena ovom zagrebačkom bandu. Rekli su Mihael i Franc da Peach Pit i dalje postoji, uredno održavaju probe i da će idući koncert napraviti samo s novim kompozicijama. Daj Bože da to vidimo i čujemo!

Zadnji artist na ovom vinilu je WOLFGANG FUCHS (nije Fucks!) koji se prilično dobro našegačio sa gramafonskom pločom. Prva skladba "Laurenz" je zvuk škripavog vinila bez ikakve muzike u trajanju od skoro punih 6 minuta. Budući da sam ploču rippao s gramafona u digitalni format, u programu sam uočio jednu nevjerojatnu činjenicu - ta škripa ima svoj ritam, sklad, aranžman i harmoniju, te nije puka kopija nekakvog krckanja vinila. Nije za široku publiku, svakako, ali je kao istraživački poticaj veoma intrigantan komad. Oni koji nikada nisu doživjeli tu škripu vinila teško da će shvatiti smisao 'što je pjesnik htio reći'. "Rundschau", zadnja stvar na ovome vinilu je također oplemenjena sa krckanjem gramafonske ploče uz hipnotički monotoni zvuk syntha koji ima svojih minimalističkih obligacija i valova. Ne znam zaista gdje bi ovo svrstao - u avangardu, electro/noise, post-industrial, eksperimentalnu glazbu... U svakom slučaju je veoma kreativno i nadahnuto poput prva dva eksperimentalna albuma Kraftwerk. Ideja je odlična i tu nema šta da se zbori.

Izdanje ovog vinila je vrlo hrabro. To nije glazba za klasičnu underground populaciju, to je glazba za rijetke poklonike onih koji istražuju zvuk bez opterećenja da će nešto u svom 'explorer' zvuku i pronaći. Bez obaveze da se i pronađe. Nije eksperiment, nego svijesni ulazak u novi i nestraženi teritorij gdje malo tko želi ponuditi vlastitu glavu na panj pred obredima zaluđenim domorocima 21. stoljeća.

Čestitam ljudima iz Interstellar Records. Na našim područjima ovako nešto mogao bi objaviti samo Zdenko Franjić (Slušaj najglasnije) i Mihajlo Obrenov (Dark:Scene Records).

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/07/2009