Solo umjetnik s Islanda kroz instrumentalni album provukao je glavnu boljku naše cjelokupne civilizacije - neinformiranost o fizici, nacizmu koji se provlači jako dugo kroz povijest u različitim oblicima, metafizici i otvaranju onoga što bi čitav, barem zapadni svijet (ako ne i ostatak) moglo učiniti daleko ljepšim mjestom za stanovanje.

Mirni, ali vrlo ekstravagantni nadobudni, progresivni umjetnik i kompozitor Johann Johannsson rođen je 1969. na Islandu gdje je između ostalog bio pokretač Kitchen Motors iz Reykjavika, umjetničke organizacije i diskografske etikete koja se specijalizirala za izložbe, koncerte, instalacije, komorne opere, filmove, objavljivanje knjiga, specijalizirane radio programe..., a sve je vitalizirano na temeljnoj osnovi eksperimentalnih shvaćanja novih formata moderne umjetnosti. Širokoj publici je najpoznatiji kao suradnik (producent) Marc Almonda na albumu "Stranger Things" 2001., no surađivao je i sa Barry Adamsonom & Pan Sonic (album "The Hymn Of The Seventh Illusion", 2001), Magga Stinom..., te je osim toga i tihi član elektronske islandske supergrupe Evil Madness. Prije nego što se otisnuo u vode kao solo umjetnik, još kasnih 80-tih je producirao i radio sa Daisy Hill Puppy Farm i spomenutom Magga Stinom koja je u One Little Indian dovela Sugarcubes i Bjork. Njegov rad u '90-tim bio je pun suradnji sa lokalnim islandskim izvođačima HAM, Lhooq, Dip, Emiliana Torrini, Megasarlog..., te je početkom 21. stoljeća dobio priliku da se okuša i kao kompozitor za filmove. Napisao je kompletnu glazbu za "Islenski draumurinn" i "Oskarborn bjodarinnar" (oba 2000), te je između ostalog komponirao za poznati film ruskog režisera Vsevolod Pudovkina "The End of St.Petersburg" (2001), a često se nakon izlaska sa islandske scene dokopavao i aranžmana u radu na glazbi za umjetničke instalacije. Svoj prvi zvanični album "Englaborn" objavio je tek 2002. u dobi od 33 godine nakon znamenite suradnje sa Almondom i Barry Adamsonom, te su potom uslijedili "Virdulegu Forsetar" i "Dis" (2004) koji su mu otvorili vrata znamenitog apolitički, ne-rasnog i asocijalno orijentiranog 4AD.

Svoj peti, zvanični solo album (objavljen 8.XI 2008) Johann Johannsson je poetički i posve instrumentalno u gotovo komornom tonu posvetio inspiraciji prema Henry Fordu, čovjeku koji je gotovo prije stotinu godina otkrio čar automobila i njegovoj serijskoj proizvodnji. Naime Henry Ford je još '20-tih godina 20.stoljeća zasadio plantažu kaučuka u području Amazone kako bi mogao izrađivati gume za automobile, no nitko od tadašnjih domorodaca nije želio raditi taj posao u džungli nakon čega je uslijedio čitav, dobro znani cirkus sa naftom, iskorištavanjem prirodnih resursa i drugom industrijskom revolucijom. No, Johannssona je istovremeno, kao asocijacija paralelno inspirirao i film Werner Herzoga "Fitzgeraldo" gdje je Klaus Kinski u glavnoj ulozi želio (i ostvario) prenošenje broda preko šumovitog brda samo da u srcu džungle čuje i dovede filharmoniju na konto siječe šuma. Povijest čovječanstva i planete Zemlje se drastično preokrenula u 20.stoljeću, niknuli su ogromni megalopolisi, ali je i ostala trajna slika pionirskih probijanja 'industrializacije glavom kroz zid' ne samo u kolonijama, već i širom svijeta - poput ruskih apokaliptičnih scena na Aralskom jezeru (bivšem moru) gdje se nalaze brodovi 100-tinjak km udaljeni od nekadašnje obale ili napuštenih lokomotiva u raskošnim afričkim, azijskim i brazilskim vegetacijama, kao i veliki i dični monumentalni spomenici širom opustošenih ex-komunističkih teritorija. Stoga je sama glazba vrlo mirnog i komornog ugođaja, opuštajuća je baš upravo kako je to, primjerice Fizgeraldo htio u naponu (ne)shvaćanja domorodaca sa njegovim željama, a sam Johannsson je to napravio i izveo na veličanstven i grandiozan način potiho ismijavujući čitav imperijalističko-kapitalistički sistem USA, NATO i EU koji kroje cijeli sistem današnjice. Prva i najdulja tema na albumu je naslovna "Fordlandia" koja traje punih 14 minuta. Izvire iz posve mirne i staložene komorne atmosfere, te se pretvara u prekrasnu mini simfoniju koju su mu uglavnom izveli gudači iz Praga. Pri tome je dodao harmonije orgulja i niske frekvencije gitara koje je snimio u crkvi u Drammenu (Norveška), te je ostvario veličanstveni komorni ambijentalni indie zvuk kojeg vjerojatno nitko još na svijetu nije uspio realizirati. Skladba je veličanstvena moderna oda prošlosti i istovremeno je ekološki osviještena da se svi 'zeleni' slobodno mogu pronaći u ovome zvuku. A i svi pristalice ambijentalne i Sigur Ros glazbe. Ne bih se čudio da Johann Johannsson jednog dana sjedne na producentsko kormilo U2 ili Radiohead... Ovo je čarobni zvučni fix-dop! Ostatak materijala nosi uglavnom kraće i kratke komade u kojima se isprepliće orkestar (podjednako duhači i gudači) sa osnovom klarinetista Gudoni Franzsona koji je prisutan u naslovu "Melodia I", da bi skladba "The rocket builder" bila posvećena Alester Crowleyu, znanstveniku koji je 1930. otkrio prvi istinski uspješan destilat goriva za svemirsko putovanje o kome govori biografija John Whiteside Parsonsa, tragično poginulog znanstvenika koji je skončao život u eksploziji pod zagonetnim okolnostima. Za javnost se još uvijek ne objavljuju parametri ovog događaja, mada pripadnici tajnih US službi znaju točno što se dogodilo... Mada se to po predočenoj glazbi ne može zaključiti na konto relativne mirnoće, ovo je izuzetno buntovan, frustriran i bijesan album u kome se pojavljuju posve jasni elementi naricanja smrti, primjerice Elisabeth Barrett iz 19. stoljeća u kompoziciji "The great God Pan is dead" kada se šumskog Boga iz mitova zahvaljujući procvatu kapitalizma proglasilo mrtvim, kao i poganizam što je doneslo monoteističko (a i masonsko) uvjerenje da može početi serijsko uništavanje civilizacije s predizborom na pošteđivanje određenih struktura koje mogu idealno poslužiti kao robovi novog društva i nove civilizacije (trovanje preko mass kulture i proizvoda, pogledajte emisiju Krešimir Mišaka 'Na rubu znanosti', puno toga će vam biti jasnije). Prokleta su ta saznanja da koristimo (ne)upućenim vlastodršcima samo kao obični polovični pijuni, ponekad niti toliko... Jedna od ukupno 5 skladbi koja se kao lajt-motiv provlači kroz čitav album je "Melodia", u ovom slučaju nazvana s dodatkom "Guidelines for a propulsion device based on Heims quantum theory" je nešto otprilike s čime su se u glazbenom pogledu dodiruju Laibach ("Kunstderfuge" album), no u ovome slučaju naglasak nije na suhoparnoj i proračunatoj reminiscenciji J.S.Bacha, već o autorskom radu koji je ovjekovječen gudačkim orkestrom iz Praga i udaraljkama snimljenim u Reykjaviku i Tokyu. Skladba je nadahnuta prema istraživačkom radu Heimsove kvantne teorije za putovanje kroz svemir koja je navodno brža od svjetlosti. Burkhard Heim je bio njemački fizičar koji je veliki dio života posvetio razvoju metoda svemirskih putovanja, a radio je i kao stručnjak za eksplozive u II svjetskom ratu, te je ostao teško hendikepiran do kraja života bez ruku. Nakon nekog eksperimenta ostao je slijep i gluh invalid (navodno je opet u igri neka od smicalica tajnih službi), ali s vremenom bez obzira na njegove znatne nastranosti, tokom 21.stoljeća njegov rad ponovno dobiva prihvaćanje u zajednici znanstvenika koji se bave fizikom, a i metafizikom. Hm, zašto se čekalo tako dugo?! Premda je glazba u ovom pogledu tek imaginaran pojam koji otvara neslućene mogućnosti ljudske percepcije koja se sustavno zabranjuje od sistema do sistema, Johann Johannsson je upravo ukazavši preko svojih vitalnih 'probijača ledenih bregova i zidina' pokazao da glazba može itekako odigrati osnovnu ulogu katalizatora za otvaranje novog aspekta koji nema veze sa materijalnim popratnim efektima.

Za slušanje, ovo je prekrasan ambijentalno-komoran album, a za istraživanje metafizičkih detalja još bolji. Fordlandia je u Johannssonovom slučaju samo izmišljeni i vjerojatno kratkotrajni svijet s kojim se ljudi prebacuju s točke A na točku B. Po njemu, postoji daleko bolja solucija koju su nam protekle vlasti, zakoni i nametnuti svjetonazori zabranjivali da o njima razmišljamo, mada je postojalo i genijalaca koji su to mogli ostvariti i na tome su radili svoj cijeli život.

Svijet u kojem živimo, s ovakvim proračunatim svjetskim državnim liderima ne valja niti pišljiva boba jer ograničavaju ljudsku slobodu eksperimenta i istraživanja. Ili su posve zaboravili da čovjeka čini priroda koju su uništili, a dobro znaju da je ljudska misao elektronska energija i kako je treba okrenuti u svoju korist pomoću svih onih preparata koje nam serviraju u svim mogućim proizvodima - od hrane i pića, preko medija i potrošne, nametnutne robe po nekakvim standardima koji govore o 'suvremenom' životu u EU. To ne vrijedi niti jednog klipa starinskog kukuruza koji je još danas toliko rijedak, ali ipak postoji. Nezaražen sa hibridnim genima, nije bio nešto posebno učinkovit u ekonomskom pogledu, ali je bio zdrav i čist. Nije se morao špricati, ali morao se okopavati i njegovati. Nije imao 488 ili 502 zrna na klipu, imao je polovinu manje, upola sitnijih zrna, ali nije bio zagađen otrovom ove proklete civilizacije koja je rekla 'zbogom' napretku sa normalnim razvojem od više tisuća godina. Sve je doslovce otišlo dođavola u zadnjih stotinjak godina. Uništimo napredne, podržimo neupućene...

Upravo o tome govori ovaj album.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/06/2009