Već neko vrijeme sam u recenzijama zaobilazio djela ovog velikog islandskog kompozitora, dakako zbog mojeg nemara zatrpanošću gomilama drugih materijala, a i činjenicom da njegovu glazbu, lik i djelo malo tko s ovih prostora doživljava nekim vrijednim i značajnim. Pa ipak, bez obzira na to, Jóhann Gunnar Jóhannsson je svakako veliki sastavni element suvremene scene 21. stoljeća koja se s Islanda poput nekolicine drugih, daleko razvikanijih imena otisnula u svjetsku elitu. Rođen je 19.IX 1969. u Reykjaviku, a aktivno se glazbom poćeo baviti u drugoj polovici 80-ih godina isplivajući na svjetlo dana jednom vrlo zgodnom anegdotom s tadašnjim proto-shoegaze bendom Daisy Hill Puppy Farm u kome je svirao gitaru. Način njegove svirke se svidio Steve Albiniju koji ga je preporučio čuvenom John Peelu, pa je tako bend odmah u startu bio emitiran na BBC Radio1 s nekoliko EP izdanja. Kasnije, tijekom 90-ih je bio član i producent još tri benda: Olympia, Unun i Ham, a 1999. je bio jedan od osnivača etikete Kitchen Motors koja se zauzimala za punk, rock, metal, jazz, klasičnu i elektronsku glazbu, izložbe, koncerte, instalacije, komorne opere, filmove, objavljivanje knjiga, specijalizirane radio programe..., a sve je vitalizirano na temeljnoj osnovi eksperimentalnih shvaćanja novih formata moderne umjetnosti.

Širokoj publici je najpoznatiji kao suradnik (producent) Marc Almonda na albumu "Stranger Things" 2001., no surađivao je i sa Barry Adamsonom & Pan Sonic (album "The Hymn Of The Seventh Illusion", 2001), Magga Stinom..., te je osim toga bio i tihi član elektronske islandske supergrupe Evil Madness. Prije nego što se otisnuo u vode kao solo umjetnik, još kasnih 80-tih je producirao i radio sa spomenutom Magga Stinom koja je u One Little Indian dovela Sugarcubes i Bjork. Njegov rad u '90-tim bio je pun suradnji s lokalnim islandskim izvođačima Lhooq, Dip, Emiliana Torrini, Megasarlog..., te je početkom 21. stoljeća dobio priliku da se okuša i kao kompozitor za filmove. Napisao je kompletnu glazbu za "Islenski draumurinn" i "Oskarborn bjodarinnar" (oba 2000), te je između ostalog komponirao za poznati film ruskog režisera Vsevolod Pudovkina "The End of St. Petersburg" (2001), a često se nakon izlaska s islandske scene dokopavao i aranžmana u radu na glazbi za umjetničke instalacije. Svoj prvi zvanični album "Englabörn" objavio je tek 2002. u dobi od 33 godine nakon znamenite suradnje sa Almondom i Barry Adamsonom, te su potom uslijedili "Virdulegu Forsetar" i "Dis" (2004) koji su mu otvorili vrata znamenitog apolitički, ne-rasnog i asocijalno orijentiranog 4AD. Njegov najznačajniji period djelovanja bilo je 21. stoljeće kada je poćeo objavljivati solo albume naznačivši njegov eksperimentalno-digitalizirani pristup u kome je spojio klasičnu modernu glazbu s elektronikom što će mu ostati zaštitnim znakom stilizacije. Nerijetko će kroz iduća izdanja surađivati s filharmonijama, orkestrima, duhačkim ansamblima, različitim instrumentalistima (vergl, ksilofon, piano, organ, zvonca…), a od petog solo albuma "Fordlandia" (2008) se upušta i u angažiraniji pristup fuzijom klasično-modernističkih glazbenih materija s ironičnim provokacijama civilizaciji, nacizmu, lošem tumačenju fizike, utjecajima kapitalizma, industrijske revolucije, poganističkim retrospekcijama, monoteističkim, masonskim uvjerenjima serijskog uništavanja civilizacije s predizborom na pošteđivanje određenih struktura koje mogu idealno poslužiti kao robovi novog društva i nove civilizacije (trovanje preko mass kulture i proizvoda) itd. Uglavnom vičan komorno-ambijentalnom stilu zagovarajući drone i atmosferičnost, nanizao je 7 službenih solo albuma, a važnom odskočnom daskom poslužio mu je namjenski rad "And In The Endless Pause There Came The Sound Of Bees" za nagrađeni animirani film "Varmits". Glazbeno izdanje je objavljeno samo u 1000 primjeraka, te kao digitalni download za Internet 2010. što mu odškrinulo vrata za široku ekspanziju i u filmskoj glazbi gdje je realizirao 10 autorskih soundtrackova. Najpoznatiji je onaj za film "The Theory Of Everything" 2014. koji govori o životu najpoznatijeg fizičara današnjice Stephena Hawkinga. Njegove kompozicije se osim toga pojavljuju još u nekih 30-tak filmova i TV emisija (između ostalog u poznatim filmovima "Prisoners", "Sicario", "Arrival", "Mother!", Blade Runner 2049", "The Mercy" i "Mary Magdalene"), a okušao se i u kazališnim performansima radeći za djela Henik Ibsena i Ólafur Haukur Símonarssona. Pet je puta bio nominiran za velike glazbene nagrade od čega je osvojio 4; za spomenute filmove "Varmits", "The Theory Of Everything" i "Arrival", te za "Mystery". Za "Sicario" je dobio i nominaciju Oskara, ali je nije osvojio.

Umro je 9.II 2018. u svom apartmanu u Berlinu, no službeno još nije potvrđen uzrok smrti. Misteriozno.

horvi // 22/02/2018