Velika je rijetkost pronaći u diskografskoj produkciji iskonski talent, odnosno cjelovito i dorečeno djelo koje će odražavati potpunu autorsku svijest. Ovdje kao primjere vrijedi spomenuti najtipičnije iskonske umjetnike - radove David Bowiea iz razdoblja 70-tih godina, zatim djela Laurie Anderson, Jimi Hendrixa ili Kraftwerk kao najbolje dokaze potpune i jasne vizije autorskog talenta. (da ne bi bilo zabune - ovo su nasumce izabrani primjeri) Bez obzira što se uvijek pronalaze kritičari s "putrom na glavi" koji su mnogo puta osporavali usporedbe nekog izvođača s navedenim sličnim veličinama, činjenica je da postoje paralele koje se poklapaju u nečijim radovima.

Tako je peti album Fugazi, "Red Medicine" bezrezervno predstavio najkreativniji domet grupe čime se posve opravdava kategoriziranje uz rame spomenutih veličina. Otvaraju ga dvije bombe zvuka - "Do you like me" i "Bad for scraping", brze i žestoke pjesme, nakon čega slijede još tri naslova koji nastavljaju put zacrtan ranijim ostvarenjima, pjesme "Latest disgrace", "Birthday pony" i "Forensic scene". No, preostalih osam naslova predstavljaju doista nešto novo u karijeri Fugazi. Prije svega to je posve novi način tretiranja instrumenata u svrhu opisivanja sadržaja pjesme. Aranžmani su potpuno promijenjeni i daleko izvan okvira poput prethodnih albuma, kao i ideje ukalupljene u njih, a nekoliko aranžmana je zasnovano na učestaloj promjeni ritmova što su započeli eksperimentalno na prethodniku u pjesmi "23 beats off". Veliki sklad između ritmova, odnos ideja i napose, prisutnost potpunog duha, ovaj album prikazuje Fugazi kao grupu koja je definitivno prerasla žanr iz kojeg je ponikla.

Trinaest naslova kao trinaest slika u kojima se nalazi bezbroj detalja - plač gitare (pjesma "By you"), tempo trkača ("Long distance runner") ili efektne kombinacije ("Version", "Combination lock") otvorila su nova poglavlja u istraživačkom glazbenom radu Fugazi koji je na ovome albumu povremeno obogaćen s nizom eksperimentalnih dosjetki i upliva u dub i ambijentalnu glazbu čime su proširili teritorij vlastite kreativnosti i ustoličili se kao jedan od rijetkih američkih independent rock sastava sredine devedesetih godina koji ima potpunu kontrolu nad vlastitim radom, redom i karijerom.

Njihov tržišni uspjeh je prestao biti odavno upitan. Premda nikada nisu snimali video spotove i skidali singlove s albuma, osnovni promotivni medij su ostali jedino koncerti koje su dovodili do perfekcije. Imao sam prilike gledati promociju "Red Medicine" u Ljubljani 23. lipnja 1995. u dvorani "Kodeljevo" i bez ikakvih lažnih prenemaganja mogu reći da je to bio jedan od nekoliko izuzetno važnih i bezvremenskih rock koncerata koje sam gledao na ovim prostorima od vremena Gang Of Four (1981.) naovamo. Što se tiraža tiče, oni su postali sastav koji je redovito dolazio na britanski top 30, dok su u Americi njihovi plasmani bili sasvim zadovoljavajući što im je omogućilo naklade od 200 tisuća prodanih primjeraka čime su potpuno zaokružili sve svoje financijske konstrukcije i na temelju toga voditi život normalnog tempa.

horvi // 25/11/2002