Nakon poduže diskografske pauze čuvene skupine Fugazi iz Washingtona (posljednji album im je bio "Argument" iz 2001.), basist Joe Lally je prvi koji se oglasio sa svojim solo albumom. Premda se Fugazi nisu definitivno raspali, oni i dalje rade u sklopu svoje diskografske etikete Dischord mnoge stvari kako bi svoj rad podigli na višlji nivo. Joe je prošle godine objavio svoj debi album "There To Here" gdje su mu između ostalih gostovali i sami članovi Fugazi - Ian McKaye i Guy Picciotto. Njih dvojice večeras nije bilo, ali zato je Joe angažirao vrlo omiljen alternativni italijanski sastav na ovim područjima, trio Zu, da mu budu pratećim bandom na europskoj turneji. Pred solidno popunjenom Galerijom SC Joe je prvo predstavio članove Zu (bas gitarista Massimo, bubnjar Giacoppo i alt saksofonist Lucca), te je napomenuo kako je glazba daleko značajnija stvar kada se izvodi uživo i ima barem jednog slušatelja osim samog izvođača. Njegov stil koji je predstavio može se najkraće opisati kroz prizmu smirenog zvuka Fugazi s nekoliko posljednjih albuma (od "Red Medicine", "End Hits" do "Argument") uz dodatak nekih dionica koje je saksofonist Lucca pridodao kao začin, odnosno nadomjestak gitarskim dionicama kojih večeras uopće nije bilo. Sve pjesme su mu pjevane i obrasle u strogi obrazac čistog indie-rocka s povremenim izletima u art, odnosno u njegovom slučaju čisti underground kojeg su neki od prisutnih ljudi protumačili kao "bezveze i smrtno dosadno". Međutim, ne bih se složio s time. Pažljivo slušajući sve te skladbe, tu ima veoma mnogo pozitivne energije i strahovito mnogo revalorizacija kurentnih trendova od reaggea, trip-hopa, do underground strujanja koja je podario upravo Dischord, ali na posve smireni i veoma pristupačan način. Njegove pjesme su veoma plesne, vrlo jednostavno aranžirane i na momente zvuče kao dio nikad ljubljeno prepoznatih skladbi Haustora i Rundeka ("Lice", "Samo na čas", "Senior", "Za nas"), Dali's Car ("Judgement Is The Mirror", "His Box"), te mnogih naslova David Sylviana (posebno onih pjevanih s albuma "Gone To Earth"), uz pridodatak mnogih sitnih eksperimenata koje obavlja u ovome slučaju njegov prateći sastav Zu. To su naoko male i sitne eskapade na bas gitari, bubnjevima i saxu, no izgleda da Joe želi nakon trideset godina svakojakog glazbenog rada (kojeg mnogi i dan danas svrstavaju u hard-core) konačno potegnuti pravu crtu umjetnosti na svoj rad. Uostalom, niti posljednji album Fugazi nije ništa drugo do čista rock-umjetnost. Čak nije ovim Talijanima dozvolio nikakav alkohol prije koncerta kako bi bili što bolje koncentrirani na samu izvedbu. Sve skupa, ispalo je odlično, bez obzira tko god šta mislio. Poslije sam se i slikao sa njime i zaprepastio sam se da ja sa svojih 183 cm i 100 kg pored njega izgledam kao div. Joe se udaljio, cijeli koncert bio pored ulaza ispijajući mineralnu vodu i ostavio mjesto za Zu. Usljedila je kraća pauza u kojoj su Zu uspjeli konačno popiti nekoliko piva, te u 23.32h kreću sa svojim opakim noise-jazz-rockom. Njihove sve skladbe su instrumentali i temelje se na vrlo jednostavnim melodijskim i ritmičkim riješenjima. Skladbe su im drsko nabrušene vražje ubitačnim ritmom bubnjara Giacoppa, naglim breakovima i mnogim, ali posve jednostavnim idejnim ostvarenjima basiste Massima i saksofoniste Lucce (koji je u tom pogledu najjači po pitanju improvizacije). Kroz koncert su saželi dobar dio underground povijesti, no ono što je cijeli tok neprikosnoveno vodilo kao lajt-motiv jest neprestana prisutnost Lounge Lizards, prvog albuma slovenske Miladojke Youneed, japanskih Ruins, beogradskog Šarlo Akrobate ("Bistriji ili tuplji čovek biva kad..."), nikad prežaljenih Mamojebaca i novovjeke Disciplin A Kitchme. Sve su to vrlo linearne melodije s puno improvizacija i naglih breakova. A to, priznajmo nije ništa novo. Međutim u određenom trenutku je saksofonist Lucca pokazao sve svoje umijeće (čini mi se da je akademski glazbenik), te je kroz 30-sekundni intermezzo satkao školu Schoenberga, Stockhausena, John Cagea, Coltranea, Miles Davisa, Sonic Youth, Einsturzende Neubauten, The Residents, pa i Hendrixa, što je ovome koncertu pridodalo posebnu i vrhunsku umjetničku čar. Pred sam kraj basisti je izgorijelo pojačalo, te se koncert nije mogao privesti kraju (Massimo ga je ipak odvrnuo previše), pa su samu završnicu odsvirali Lucca i Giacoppo. Treći puta u Hrvatskoj, ovi vrsni Talijani su pokazali da imaju sve argumente za dolazak ispred publike koja ih je večeras posmatrala - od Nika iz Tigrove masti (i 7 That Speels), preko neznanih štovatelja underground rock-fuzion kulture do samih vrhunskih majstora zanata - Žike iz Overflow i novinara Juraj Šiftara.

horvi // 08/03/2007

> vidi sve fotke // see all photos