Neaktivni kao bend još od konca 2002. kada su u Londonu održali 3 rasprodana koncerta, ove vašingtonske post-hardcore legende ipak nisu mirovale. Posvetili su se solo projektima, kolaboracijama i obiteljskom životu: glava benda Ian MacKaye ima duet projekt The Evens sa suprugom Amy Farinom (bubnjevi, vokal, ex-The Warmers) objavivši 3 albuma, povremeno se bavi produkcijom (radio John Frusciantea), Brendan Canty je palice zamijenio bas gitarom svirajući u Garland Of Hours, pa s Bob Mouldom, Deathfix, Rich Morelom i Mark Cisnerosom, Joe Lally je objavio 3 solo albuma i s vremena na vrijeme svira u Decahendon i Alexia (s Fruscianteom i Josh Klinghofferom), a Guy Picciotto 'šara' i uskače kao gostujući glazbenik s The Ex, Vic Chesnuttom, Thee Silver Mount Zion Memorial Orchestra, The Quavers, te se uspješno pokazao i u produkciji albuma hvaljenih Blonde Redhead i The Blood Brothers. Kroz te sve godine pojavile su se i glasine o njihovom ponovnom okupljanju na pozive nekih festivala gdje su bili izabrani za glavne zvijezde, no izjavili su da ne vide potrebu za reunionom isključivo samo zbog novaca ako sami ne osjete potrebu da su zaželjeli svirati glazbu koju su nekoć voljeli stvarati. U periodu od 2004/2005 objavili su čak 30 cd-ova pod naslovom "Fugazi Live Series" sa snimcima s oko 800 koncerata održanih u razdoblju od 1987. do 2002. u promjenjivim tonskim kvalitetama zavisno od matrica snimanih na audio kasete, DAT ili mini disc.

Estetika Fugazija od samog početka je bila napredna nit vodilja koja je napustila rane urnebesne faze nekolicine bendova iz kojih su potekli, pa ih se bezrezervno smatra da su napravili ogromne stvari za alternativni rock u 80-im i 90-im svojim vještim preobražajima iz hardcore-punka u art poput Bryan Ferrya koji je agresiju nabrušenih r'n'r psihodelika početkom 70-ih sveo u domenu vrlo radiofoničnog popa. Relacije su dakako, posve drugačije, ali namjere su iste. Koliko su Ferry i Roxy Music smirili strasti samoubilačkog ludila r'n'r-a do šminkerski profinjeno prihvatljivih granica, toliko su Fugazi punk i hardcore prenijeli na vrlo sličnu razinu, tada u 80-im dakako nemjerljivu, ali tek se sada s ovim dokumentom iz 1988. pokazuje kako su ideje jako slične kad je u pitanju avangarda rocka. Fugazi zvuk na ovome prvom snimku nastalom nakon svega desetak održanih koncerata je vrlo slična Rottenovom pogledu na revitalizaciju punka poslije raspada Sex Pistols. Oni su ga kao bend vjerojatno čak i prezirali poput mnogih, što nimalo nije neuobičajeno za prave punkere koji si svjesno postavljaju ograde pokušavajući post-punk/hardcore ušaltati u neku novu ladicu umjetnosti. MacKaye je to s ekipom uspio definitivno na alternativno poseban način još kad se tako nešto moglo i napraviti, biti potpuna opozicija svemu što je bila i osnovna namjera s eksperimentalnim posezanjima za reggae, rock, funk i tehniku dubova primjerenu za svirku Lallyijevih basova što se najbolje uočava upravo na ovom demo predlošku s kojeg su kasnije gotovo sve pjesme pronašle mjesto na zvaničnim izdanjima. Jeste da se u početku ovaj stil nazvao post-hardcore i dugo vremena ga praktički nitko nije rabio jer je s tehničko-sviračke strane bio daleko zahtjevniji i kompleksniji od primjerice ne samo izvorno krutog i jednostavnog hardcorea, već i od tada kurentnih žanrova poput noise-rocka, industriala ili grungea, ali spram današnjeg poimanja post-hardcorea razlike su ogromne. Prije svega jer tada, 80-ih je hardcore bio vezan isključivo za punk i donekle uz thrash metal, dok je danas mnogo raspršenih karakteristika u transžanrovskim preklapanjima s metalom, industrialom i raznim stilskim, uglavnom neujednačenim i nejjednakim referencama gotovo od izvođača do izvođača (djent, elektronika, hip-hop, d'n'b...).

Izvorni oblici najpopularnijih pjesama "Waiting room", "Merchandise", "Song#1", "Badmouth" ili ostatku hardcorea "Break-in" su upravo u sviračkim tretmanima kojima su posve iskočili od tadašnjeg žanra ne upirući direktnim referencama za spomenute stilizacije reggaea, noisea ili funka; one su otprilike vrlo slično kao i u ranim radovima Gang Of Four ili The Pop Group izvučene iz standardnog konteksta upravo zahvaljujući instrumentalističkim eksperimentima. A najuočljivije su u "Furniture" i "And the shame" gdje se najjasnije koketira s reggae/dub tretmanima, "The word" s noise-rockom i do sada nikad realiziranoj "Turn off your guns" s arpeggio funkom koji će im postati zaštitnim simbolom na kasnijim izdanjima. Ostaci hardcorea provlače se tek ponegdje u agresivnijim dionicama i MacKayevim vokalima, a jedna od slabije znanih pjesama "In defense of humans" upravo je takva, nekoć priređena samo za kompilaciju "State of the Union" objavljenu 1989.

Ono što se kasnije dešavalo s bendom preraslo je u znamenitu legendu alternativnog rocka, debi album "Repeater" (1990) je prodan u milijunskom tiražu, a svaki naredni se redovito našao na listama najprodavanijih albuma u UK i USA jer su stekli zavidno sljedbeništvo svojim revnim životnim straight-edge motom i stalnim inovacijama, a nerijetko su se pronalazili i na listama najboljih godišnjih ostvarenja po ocjenama kritike. "First Demo" je i unatoč velike vremenske distance još uvijek sjajan dokument o znamenitoj stilskoj i žanrovskoj transformaciji, izvučen iz zaborava, te što pomalo i nestvarno djeluje, odlično snimljen i produciran da je naprosto čudno što ga upravo kao takvog nisu objavili u datiranom periodu. Ali tada bi neke stvari vjerojatno krenule drugačijim tokom.

Naslovi: 1.Waiting room, 2.Merchandise, 3.Furniture, 4.Song#1, 5.The word, 6.Bad mouth, 7.Break-in, 8.Turn off your guns, 9.And the shame, 10.In defense of humans, 11.Joe#1

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/04/2016