Uh, što smo ga bijesni bez podsvijesti! Hardcore, death-metal/grind core iz Sacramenta, USA. Amerikancima je očito veoma lijepo u njihovoj zemlji, otprilike kao i nama samo što mi znamo zbog čega smo bijesni i agresivni.

Ovaj metal deadcore kvintet osnovan je 2003. u Sacramentu (California, USA) još u vrijeme kada je lider banda Zak Vargas (vokal) pohađao srednju školu. Band je imao mnoštvo personalnih promijena, a na ovome drugom albumu uz Vargasa postavu čine Steven Sessler (bubnjevi), Garrett Gilardi (gitara), Jon Malinovski (bas, prateći vokal) i Chris Cain (gitara). Uz prvi album "Masochist" (2006) imaju još dva demo materijala jednostavnih naslova "Demo" (2003. i 2004.), jedan EP "Killing Grounds" (2004), te iz prve postave koja se zvala Elysium's Revenge "Demo 2003" koji ima samo dvije skladbe. Iz njihove ne tako dugačke povijesti vrijedi izdvojiti da su nastupali s Arsonist Get All The Girls, Full Blown Chaos i otkačenim Heavy Heavy Low Low (a i još nekim, manje značajnim imenima).

Stil koji Elysia ima jest bijesni i agresivni deathcore/metal-grind s obiljem hardcore ritmova, ali nisu to opaki bijesovi kakve bi momci htjeli imati jer nemaju predispozicije za tako nešto. Vokal Zaka je čisti cvileće režavi crust, ali tekstovi su prilično banalni zbog naglašene stereotipne tematike oko angažiranosti prema apokalipsi, uništenju, religiji, ženskim pravima, beznađu današnjeg svijeta i bla, bla, bla... Nije baš da se razumije što Zak pjeva (ako se 'agrhmnyourlifedestroydeathright' može nazvati pjevanjem), ali producent Kurt Ballou, gitarist banda Converge ovdje je napravio najbolju moguću opciju profiliranjem njihove pretjerane death metal/hardcore agresije u skladan zvučni skup. Nedavno sam se nakratko susreo s Mario (Marizza) Romanićem i Viktor Pugelnikom, gitaristima bivšeg zagrebačkog metal sastava Folorn Legacy koji su kazali da su ovakvo vrijeme deathmetal-corea prošli u svojim 20-tim godinama, te da su na posljednjoj turneji uočili kako im taj stil više ne odgovara jer više ne vide nekakav bitan smisao u svemu tome. Jbga, tako nešto otprilike slično moglo bi se i reći za band Elysia koji je na ovom albumu vjerojatno dosegao svoj maksimalni fokus agresije, energije i bijesa koji je spojen u tehničku spregu samih glazbenika. Ovo nije album za anale jer će ovi momci kroz izvjesno vrijeme prestati da sviraju ovako bijesno, a Zak će vjerojatno svoj krvavo-režeći stil pjevanja (hm?!) podrediti nekoj sasvim drugačijoj destinaciji (pretpostavljam otprilike onome što radi Mike Patton). Ne može se ovako svirati kada imaš više od 30 godina (a Elysia u prosjeku ima 25 godina) uz ovakve (priglupe) tekstove koji govore o navedenim stvarima koje više nikoga ne mogu uzbuditi. Smiješno je vidjeti Sex Pistols koji s 50 i više godina rade sprdačinu od onoga u što su bili uvjereni 1977. Nisu Elysia band za repeticiju, ali za spomen na lude 20-te godine vlastitog života jesu. Jedino što je fascinantno na ovome albumu jesu njihove povremene metamorfoze ritmova koje odu iz urnebesne hardcore disharmonije cijelog albuma u lagani tempo ("Box of need-les", naslovna i ujedno najkraća skladba "Pride of lions", cca 2 minute). Ostatak materije su tako ofucane sintagme 'hiti se na glavu, hiti se na pleća' (iliti headbangers), da je to presmiješno. Naši bandovi poput Sepal iz Karlovca, Cold Snap iz Varaždina, Hesus Attor ili Sizif su miljama daleko bolji, kreativniji i kvalitetniji izvođači u krugu koji nije daleko od sličnog svjetonazora banda Elysia, ali ovi bandovi imaju svoju osobnost i izraz da taj frenetični metal-core ukrote u sjajan zvuk i sjajan stil. Sorry Elysia, pali ste na balkanskom ispitu i baš ste band skoro pa bezveze. Uz to još i furka na emo-trend. Šta ćeš više?

Da su Elysia band iz ovih krajeva nikada ne bi imali ovako kvalitetno producirani album koji u predzadnjoj skladbi "Fountain of life (pt.1)" odlazi u fade-out s takvim zvukom da sam u prvom preslušavanju pomislio da mi je cd-player počeo isporučivati zvuk prežvakane audio kasete s kasetofona koji nije očišćen miljardu godina. Ovo je samo vrlo dobra furka od banda ispeglana u fantastičnoj produkciji za koju bi naši bandovi dali svoj bubreg, ništa više. A možda će u ovome netko pronaći svoj glazbeni identitet?

Na koncu, moja supruga me pitala 'a zakaj to slušaš, kaj je to neki metal...?' Uzmite cd i poslušajte ga, možda će se nekome s ovih prostora i sviđati.

horvi // 12/11/2008

PS: Ocjena (1-10): tehnika 9, smisao 2 (čitaj: bezveze)