Nikad čuli za ovaj francuski post-metal bend? U press materijalu stoji 'veterani neurotičnog post-hardcorea'. Ovaj puta u veoma tromim tempovima.

Osobno se pitam kako to da nikad do sada nisam čuo za ovaj bend iz Pariza uz sve ove moje prijatelje, poznanike i mnogobrojnu naslušanu underground hordu koja dugi niz godina prati post-rock, post-metal, doom, eksperimentalnu scenu, te bendove tipa Isis, Neurosis, Tool, Jesu, Godflesh, Moss i sve one projekte Justin Broadricka. Pa mislim baš da nitko do sada nije spomenuo ove Francuze... A do njih vjerojatno ne bih došao slučajno nabasavši negdje na nekom portalu, da se evo, dobrom komunikacijom sa francuskom vezom koja surađuje sa terapijom i redovito nam šalje brda i brda njihovih underground izdanja nije pronašao i ovaj album.

Bio sam veoma skeptičan kada sam primio ovaj cd. Na omotu nekakva mutna i nejasna fotografija snimljena noću. Da li je na njoj električni dalekovod, postrojenje neke tvornice, nekakva žičana ograda, moguće neki ambijent snimljen uz željezničku prugu ili nešto sasvim petnaesto, ne mogu da odgonetnem. Na tom omotu osim što na poleđini stoji naziv benda i albuma, nema popisa pjesama, a na samom cd-u, originalnom naravno, a ne tamo nekakvom prženom smandrljotku, nehajnim rukopisom je zbrda-zdola našarano, tj. ispisano brdo riječi, nepovezanih rečenica i stihova koje je nemoguće dešifrirati što predstavljaju, ali naslovi pjesama definitivno nisu. Odahnuo sam kad se cd zavrtio u kompjuteru. Na svu sreću, ljudi iz švicarske etikete Division Records su shvatili težinu ovakvog dizajna bez osnovnih informacija, pa su ispisali nazive pjesama na samom audio zapisu kada se cd otvori u kompjuteru. I onda krenem na preslušavanje. Ostajem zabezeknut... Pa ovo je fenomenalno! Ma taj omot i informacije nisu bitne, ovaj bend radi ekstra kvalitetnu glazbu... Osnovani su još 1994. u Parizu kao dvojac kojeg su činili Marc T. i Laurent P., dvojica zaljubljenika u industrial-metal Godflesh i Pitchshifter. Tada su na samplove i hipnotičke robot-ritmove dodavali izobličene vokale i gitarske prljave harsh riffove. Laurent P. je negdje u drugoj polovici 90-ih nestao iz projekta, a onda su došli David K. (bas) i Franck T. (gitara), zvuk im postaje mračniji, disonantniji, opasniji s naglašenim noiserskim elementima, a elektronika pomalo nestaje iz vidokruga. Tako je stvoren debi album "Down Last Level" (1998), da bi naredne 1999. ekipa krenula s pravim bubnjarem (Alain B.) i meštrom za mašine (Christophe - zomb D.). U novom, daleko težem izdanju snimljen je drugi album "Blight And Vision Below A Faded Sun" (2000) nakon kojeg bend napuštaju Franck T. i David K. Dolaze dva nova člana, Christian M. (bas) i Stephane L. (gitara), te od tada ustvari bend počinje svoju pravu karijeru s konstantnom četveročlanom posadom. Treći album "And Shall The Sky Descend" (2004) je znatno usporio tempo, dodane su violine, lucidni samplovi, ženski gostujući vokali (Flora iz Von Magnet) i minimalistička struktura pjesama, a jedino što je ostalo isto su teški disonantni gitarski riffovi. Bend je ovdje potpuno evoluirao, te nošen bujicom novih kreacija koncem 2006. odlazi u Švicarsku gdje snima četvrti album "Wings Of Lead Over Dormant Seas" sa pjevačem Nicolas Dickom iz Kill The Thrill koji im gostuje u dvije pjesme. Album je objavljen 2007. i pokupio odlične kritike. U jesen 2010. Dirge potpisuju ugovor sa švicarskom etiketom Division Records, te u proljeće 2011. objavljuju ovaj peti album "Elysian Magnetic Fields".

Prije svega, ovdje je riječ o veoma dubokoj glazbi koja se tromo valja poput doom tempova, ali doom nije. Reklo bi se da duguje ostavštini post-rocka, ali niti post-rock nije. Pjesme su vrlo dugačke, samo jedna je kraća (2 minute), dok su ostale od 6 do 12 minuta, a u njima bend ispunjava svaki moment nekim organskim zanimljivostima. Intenzivne su, pune gustih slojeva disonantnih tromih rafala koji ponekad eksplodiraju poput munje i groma na zatamnjenom nebeskom svodu. Stilski se svode na ponavljajuće sekvence u intervalima sa eterično morbidnom atmosferom koja širi zadanu temu i slojevito gradi zvučni rad koji istovremeno prepliće i mučne i ružne i lijepe i fantastične ambijente.

Ovo nije nikakva instant glazba kakvu bi se očekivalo od post-rock/metal sljedbenika koji u principu isporučuju jedan te isti klišej sa dugotrajnim krešendima i nekakvim melodijskim shoegazerskim manirima. Prve dvije skladbe "Morphe rouge" i "Obsidian" prolete u mahu mada zajedno iznose 17 minuta. Treća "Cocoon" sa svojih 11 i pol minuta u prvom poluvremenu donosi vrlo slične karakteristike prvih dviju skladbi, a onda u središnjem dijelu ulazi u duboku ambijentalnu psihodeliju sastavljenu od staccato detalja čijom se pozadinom valjaju prigušeni elektronski zvukovi nalik na vjetar i vijavicu koja se nalazi negdje daleko na horizontu. Instumentalizaciji je posvećena najveća koncentracija, dok je tokom čitavog albuma igra režavih vokala daleko manje bitan segment. Čak se doima da bi album sasvim solidno legao i bez vokala. Sa početnim elektronskim eksperimentima koji dočaravaju oluju, otvara se četvrti, ovaj puta instrumentalni broj "Sandstrom". Tu bend ustvari mnogo eksperimentira i izlazi iz sfera prve tri kompozicije sa bogatim radom kompaktnih gitara prkoseći bilo kakvoj težnji za nečime što se zove 'ljepota melodije'. U određenu ruku, ovo je simfonijski rad koji nije nužno baziran na klišejima tradicionalnog poimanja rock pjesme kao instrumentala. Kako skladbe odmiču jedna za drugom, čini se da svaka naredna ima sve što imaju one prethodne, te da im je dodana neka nova dimenzija sa sve više kompleksnijih detalja. Tako naslovna "Elysian magnetic fields", koja je uz to i najtromija od sviju, u prve dvije minute se razigrava sa gitarskim atmosferičnim eksperimentalijama, a onda slijedi kompletno bendovsko ufuravanje u noseću temu koja je prožeta sa oscilacijama, dramatičnim usponima i padovima, spoken-word detaljima, elektronskim synth harmonijama i završnom pjevanom 'clean' arijom. Najkraća "Narconaut" je samo instrumentalni synth/electro fade-in uvodnik u pretposljednju "Falling" koja je po formatu najbliža klasičnoj post-metal/rock pjesmi u koju je čak uključen i stanoviti refren, no s obzirom na samu težinu zvuka, teško je očekivati da bi mogla proći kao radio-singl. Možda eventualno u nekakvom programu poslije ponoći. Sa posljednjom, a ujedno i najduljom "Apogee" (punih 12 minuta) okončava ovaj 66-tominutni hod po monumentalnosti. Prelamaju se ambijenti, pejzaži, disonantni riffovi, izmjenjuju se sirovo-hrapavi grleni vokali, a kompozicija čak za razliku od ostatka materijala nakratko skrene i u melodičnost, ali se vrlo brzo odvuče u duboku psihodeliju sa nezaobilaznim elektronskim atmosferičnim efektima. Završnica je izostavila nekakav očekivani krešendo nabijen gitarama, umjesto njega vokal repetirano ponavlja krikove uz pratnju syntha koji odlazi u fade-out.

Album je ovo koji vjerojatno neće leći baš svakom zaljubljeniku post-metal/rocka mada se stiče utisak da su se Dirge svojski potrudili pogoditi jednu takvu kombinaciju. Naime, interes postavlja uvjete o kojima se može diskutirati sasvim otvoreno, a ako poput mene do sada niste imali prilike slušati ovaj bend, mnogo toga će vam se samo po sebi namtnuti kao svojevrsna opozicija. Nije da album šokira nekim novim i do sada neistraženim područjima, ali zato impresionira magijom izvedbe i inteligentnim rješenjima. Isto tako nije da je ovo najbolji album tekuće godine u ovom fahu, ali da je među najboljima, to već može 'držati vodu'. I još nešto - ovo je potpuni dokaz da francuska metal scena nedvojbeno ima u posljednjih nekoliko sezona najkvalitetniji i najšareniji izbor stilova, bendova i izvođača. Poslije USA, Francuzi su po mojem skromnom mišljenju druga svjetska nacija u tom fahu.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/08/2011