"This is techno acoustic lo-fi music's one-man band and second, pop-album Hereza" ... Ova rečenica prepisana s omota ovog albuma djelomično može dočarati što možete očekivati u sat vremena Hereze.

Iako mi ovakva muzika nije primarna niti je slušam doma u slobodno vrijeme (niti bi je slušao), zamoljen sam od strane izvođača napisati nešto o tom djelu pa ću to i iskoristiti da iznesem svoj, nimalo objektivan sud. Jer ja volim "komercijalnu pjesmu. S refrenima i kiticama".

Album, koji je ustvari kompilacija Tehacovih pjesama nastalih između 1995 i 2007, počinje obećavajuće. Odrecitirano ili odrepano "KZSU, Thank you KZSU" (kao posveta ovoj američkoj underground radio stanici) propušteno kroz neki efekt pretapa se u "Tehac", pjesmu koja je napisana još 1999. Da je bilo volje, želje ili ambicije uz malo truda ta je pjesma mogla postati "floorfiller" u diskotekama širom zemlje na prelazu u novi milenij. Ili možda nije. Al nema veze, dobro zvuči.

No, onda se događa elementarna nepogoda koja se naziva "Dajem jednu kunu" (ili "I give one kuna" za strano tržište). Osim što traje preko osamipol minuta, dakle barem šest minuta previše, neodoljivo podsjeća na nešto što se nazivalo Dreletronic i imalo hitove sličnih besmislenih tematika. Infantilni text koji želi biti pretenciozan uz loš ponavljajući ritam daje potpuno drugačiju sliku od početne. Dajem jednu kunu za tvoju runsku vunu... WTF! "Ljubav", godinu dana starija pjesma (1998) nastavlja u istom tonu. Besmisleno! "Bez nade" donosi prijeko potreban odmor, a "Tamo negdje je netko" je skinuta "Karmacoma", što je u ovom slučaju više nego dobro, no pjesma je preduga, kao uostalom sve pjesme dosad i sve pjesme nakon ove. "Koga briga za normale" i "Komercijalna pjesma" su dobre zajebancije i posvete Zdenku Franjiću i Koji. Mogu proći.

A onda dolazi "herezin hajlajt" . "Kralj onanije" je nešto sasvim drugačije od cjelokupnog materijala dosad preslušanog. Od texta, preko atmosfere do "svršetka" sve je na svojem mjestu i prava je šteta da se Tehac nisu bazirali više na komadima kao što su ovaj ili "Tamo negdje je netko". Treponem pal budi se, treponem pal gubi se...

Nepotrebna "Audio ring", špica radio emisije s Radio Đurđevca s pozdravima HR celebritya, samo nervira i tu joj nije mjesto. Ne znam dal bi itko normalan dva puta mogao preslušati skoro sedam minuta ovog čušpajza. Slična je situacija i s "Moj život". Čudni zvukovi iz kovačnice, zveket boca iz diskonta i štošta drugo. A ako je 1996. ovo bio njegov život, kak se tek danas osjeća.

S moje strane za kraj trebam reći da ono što se smatra experimentalnom glazbom nisam nikad shvaćao i vjerojatno nikad niti neću. Mnogi su željeli od muzike raditi umjetnost pa su pribjegavali nečem što prosječan slušatelj nemože shvatiti i na temelju toga gradili famu o neshvaćenosti njihove muzike ili umjetnosti. Da li je ovo umjetničko djelo ili samo prosječni pokušaj jednog mojeg prijatelja da ostavi nešto iza sebe, još uvijek neznam. No, nadam se uskoro odgovorima na neka pitanja koji bi mogli razjasniti košmar u glavi glavnog autora ove Hereze.

P.S. Kao i kod prvog albuma, objavljenog prošle godine, i na ovom albumu posebna pažnja posvećena je omotu albuma, koji po kvaliteti odskaće od materijala koji se može čuti na dugosvirajućem nosaču zvuka.

pedja // 17/10/2008