Iskreno meni su VERVE uvijek bili dosadni. Njihova "ko fol" psihodelija, nategnute gitare i predugačke pjesme su me skoro uvijek nervirale. Bittersweet Symphony jedna mi je od najljigavijih pjesama ikad. A da o fejkerskoj The Drugs don't Work ne pričam. Ipak bilo je tu i dobrih momenata. Pogotovo na albumu "A Northern Soul", koji se svojim shoegaze elementima pokušao oduprijeti tada razbuktalom "brit-popu". Nije mu uspjelo. Uslijedio je "Urban Hymns" koji se smatra remek djelom tog benda, i vjerojatno je trebalo tako i ostati.

No, 10 godina kasnije, pjevač Richard Ashcroft i gitarist Nick McCabe, odlučili su zaboraviti sve prijašnje razmirice (kako to poznato zvuči!!!!) i odsvirati jedan "sešn", nazvan "The Thaw Session", koji je u svojem izvornom obliku od 14 minuta gitarističkog "džemanja" pušten u distribuciju internetom. Ekipa se zapalila, a to je bio znak da je vrijeme za okupljanje benda. "The Thaw Session" vukao je više na prva dva albuma, nego na zadnji, pa je i mene povukla misao da bi THE VERVE mogli zazvučati bolje u ovome desetljeću, stoljeću i mileniju.

Iako je jedan ovogodišnji "comeback" nazvan po broju albuma koji je slijedio već "ubo u sridu", s ovim nije takva stvar ("Fo(u)rth"). Osim Love is Noise, koja je vjerojatno najpopičnija THE VERVE pjesma, i više liči na solo Ashcroftov opus nego na opus benda, i Sit & Wonder, koja neodoljivo podsjeća na rane radove benda, ostatak albuma je nezanimljiv, dosadan i predugačak. Deset pjesama u trajanju preko šezdeset minuta, uz najkraću pjesmu od četiriipol minute s najdužom od osamipol minuta, rijetko ko si može priuštiti. THE VERVE su mislili da oni mogu. Moglo bi im se to obiti o glavu.

ocjena albuma [1-10]: 6

pedja // 29/08/2008