Je li se publika zasitila ovog komercijalnog bastiona britanskog indie pop-rock zvuka? UK no.39 je njihov do sada najlošiji plasman u karijeri, no podaci ipak ne govore dovoljno o relevantnosti njihove popularnosti.

Sa tri UK no.1 albuma ("Some Friendly" 1990, "The Charlatans" 1995, "Tellin' Stories" 1997), dva UK no.2 ("Us And Us Only" 1999, "Wonderland" 2001) i preostala četiri koji su dosezali pozicije između broja 8 i 21, te sedamnaest top-30 singlova, The Charlatans su najuspješniji britanski indie pop-rock sastav od devedesetih naovamo, barem u Britaniji.

Njihov deseti album "You Cross My Path" došao je koncem svibnja 2008. samo do UK no.39 što im jest najlošiji plasman u karijeri, ali najveći dio publike nabavio je ovaj album putem slobodnog downloada s XFM web stranice koji je krenuo dva i pol mjeseca prije objavljivanja LP/CD izdanja, tako da njihova popularnost zasigurno nije u opadanju, već se slobodno može pretpostaviti da je u rapidnom i golemom porastu.



Za razliku od prethodnog albuma "Simpatico" iz 2006. (UK no.10) gdje su kao što to i sam naslov sugerira simpatično prozujali u nešto ležernijem temperamentu kroz reggae i dub prepličući pop melodije, ovaj album je daleko snažnijeg naboja. Tu se vokal Tim Burgessa koji je na prethodniku neprepoznatljivo bio obojen poput Simon Le Bona (Duran Duran) vraća na svoj prepoznatljivi grleno senzibilni rockerski akcent, gitarist John Baker je odfrljio svoju distorziju u melodične riffove, klavijature Tony Rogersa su ponovno dobile onu dozu starinskog zvuka poput Steve Winwooda iz '60-tih, a ritam Jon Brookesa je dance-rock naboj kao da su se vratili u ono rasplesano vrijeme madchester popa s prelaza '80-tih u '90-te. Najveći dio albuma sa singlovima "Oh! Vanity", "Mis-takes", "The misbegotten" (indie UK no.5) i naslovnim "You cross my path" (čiji je refren maznuo Ripper za 'Hrvatice iz zadnjeg sela ne budi mi nevesela, dolazim već 15 puta...' itd. u pjesmi "Zdenka i vanzemaljci" na albumu "Pjesme za gladijatore"), te skladbama "Bad days", "This is the end" i odlične "Missing beats (of a generation)" najbolje potvrđuju ponovno čvrstu plesnu formu spajanja madchester popa i nezaobilaznih utjecaja New Order, The Smiths, Primal Scream i The Stone Roses, dok preostale tri kompozicije "A day for letting go", "My name is despair" i kratka "Bird reprise" tvore dio nešto letargičnijeg i umjerenijeg dream-pop shoegazerskog izraza. O tekstovima se ne mora puno razglabati, oni su ionako uvijek kod njih bili lako pamtljivi, razumljivi i emotivni bez ikakvih prevelikih oscilacija ili goruće važnih poruka, pa su tako i ovdje sastavljeni od sladunjavih lirskih rima i kitica s povremenim uplitanjem u emotivni nemir o obećanjima, lažima, vjernosti, depresiji, prijateljima i sličnim tematikama koje ovi šarlatani vrlo dobro znaju sročiti na zadovoljstvo njihove šminkerske indie publike.

Ugodan i lepršavi dance-rock album kojim The Charlatans ponovno potvrđuju svoj visoki komercijalni potencijal. Opet im se smiješe rasprodane turneje, ljetni festivali i veliki stadioni. Ponoviti 2007. kada su nastupili sa The Who i The Rolling Stones na krcatom Wembleyu i Twickenhamu za njih je samo stvar prestiža pred ostalom gomilom brit-pop konkurenata.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 12/08/2008