Početkom devedesetih rap je uz house postao vodeći globalni glazbeni žanr. Na listi najtiražnijeg rap albuma poziciju koju su držali B.Boysi sa "Licensed To Ill" smijenio je hibridno plitki rap pop album "Please Hammer Don't Hurt 'Em" MC Hammera koji se prodao u nekih 6 milijuna kopija zahvaljujući njegovoj povezanosti s dobrotvornim ustanovama za pomoć socijalno ugroženim slojevima čiji je određeni dio uplaćen u fond za zbrinjavanje beskućnika. Po nekim istraživanjima najveći dio kupaca tog "zlodjela" bila je dance-pop orijentirana publika u kojoj je potpuno isprana i pročišćena crna rasna filozofija uličnog hiper realizma tako da je malo vjerojatno da je u milijunskoj gomili kupaca bilo ikakvog pravog rapera. Što se tiče marketinškog zloupotrebljavanja rapa, najveći apsurdi koji su zadesili stil bile se enormne milijunske tiraže raznih bljutavih dance - rap surogata poput Technotronic, Snap, Vanilla Ice, MC Lyte, Leila K, C&C Music Factory, Nomad, Dr.Alban… koji su tih godina odzvanjali s vodećih pozicija top ljestvica pri čemu su pravi izvorni i originalni raperi bili potpuno zapostavljeni. Da bi se nepravda donekle ispravila, MTV-ijev debeli raper Dr.Dre pokreće glasovitu emisiju "Yo!MTV Rap Show" koju je radio nekoliko puta tjedno i posvećivao isključivo vitalnim sponama rap kulture čime je pokrenuo jedan sasvim drugačiji stil od onoga koji su prolongirali uglavnom veliki diskografski koncerni povezani s medijima i diskotekama, te dobar dio evropskih klubova. Već tada je bilo posve jasno da je prvi komercijalni proboj rapa s Run DMC, De La Soul, Beastie Boys i ostalima odavno završio, te da je počela era borbe za prevlast na tržištu između kolaboracijskih stilizacija (uglavnom evropskih izvođača) i originalnih američkih rapera.
Kada su u jesen 1992. Beastie Boys objavili svoj treći album "Check Your Head", već nakon prvog preslušavanja materijala postalo je jasno da su oni odavno izgubili sve šanse da se uključe u borbu za sami američki vrh. Kvaliteta ploče je neupitna budući da se ovdje pronašao njihov najkreativniji rad u svim pogledima, no album u svojem sadržaju nije imao niti jedan potencijalni hit koji bi zadovoljio jadnu komercijalnu hip-hop ponudu te sezone. Sve što se od hip-hopa tražilo na tržištu bio je upečatljiv komercijalni refren koji Boysi nisu imali. Uz gomilu prefarbanih atrakcija koje su osakaćivale hip-hop (Color Me Badd, Boyz II Men, Salt'n'Peppa, MC Hammer, Snap, Paula Abdul, Janet Jackson, Kriss Kross, En Vogue, Dr.Alban, TLC…), jedino interesantno u ovome žanru što se moglo pronaći na vrhovima top ljestvica bili su hitovi The House Of Pain ("Jump around" i "Shamrock and sheninagans"), Arested Development ("Tennessee"), te poneki hit Disposable Heroes Of Hiphoprisy, Bel Tha Funky Homosapien, Ice-T, Ice Cube… Ovakvo razdvojeno područje hip-hopa koje se očitovalo u dvije struje - striktnom komercijalnom i drugom, uglavnom agresivnom uličnom hiper realizmu, uzrokovala je i kriza nastala Zaljevskim ratom 1991. koja je pogodila velike diskografske kompanije u Americi. Sve one su bile bitno ugrožene budući da je kupovna moć publike drastično opala, te su stoga kompanije tražile jedini izlaz u pronalasku što boljeg komercijalnijeg izvođača. S druge strane, nastajale su brojne male hip-hop kompanije koje su prolongirale agresivan crnački jezik povezan s hiper realizmom i logocentričnom modom koja je proizašla iz undergrounda, te se količina nasilja u tekstovima bitno povećala. Osim po tekstualnim eskapadama, kompanije su počele biti i vrlo nasilne i opasne u svojim poslovnim potezima - razmetale su se po svojim teritorijima, prijetile su jedna drugoj što je kulminiralo time da je Death Row 1992. postala najuspješnija hip-hop etiketa po zaradi upravo time što je umjesto ugovora davala prijetnje, umjesto ponuda ucijene, a kao nadomjestak uobičajenim press-konferencijama i materijalima davala je batine, vrijeđanja, uvrede i teške tjelesne ozljede.
U ovakvoj zbrci koja je vladala na hip-hop tržištu, Beastie Boys su potpuno izgubili bitku promašivši aktualne događaje i sam stil. No, kao što je već rečeno, "Check Your Head" je unatoč svemu njihov najkreativniji domet u dotadašnjoj karijeri. Albumom su nastavili poglavlje obrađivanja i dorade stila kojeg su započeli na prethodnom "Paul's Boutique" - funk, psihodelija i razni oblici soula s brojnim inovacijama. Kao prvo, sve kompozicije su odsvirane na klasičnoj rock postavi - bubnjevi, bas, gitara uz uobičajenu nadogradnju sa scratchevima, klavijaturama i samplovima koje su uglavnom sami izradili. Tipični primjeri su kompozicije "Namaste", "In 3's", "Jimmy James", "Funky boss", "Live at P.J.'s", "Mark on the bus" ili instrumentali "Pow" i "Groove Holmes". Veliku novinu u svojem radu prikazali su kroz "Pass the mic" u kojem su iskoristili sample velikana jazz flaute James Newtona s albuma "Axum" kroz prizmu čudne mješavine funka, rocka i psihodelije podebljane brojnim čudnim zvukovima i razrađenom melodijskom bas strukturom. "Gratitude" je mješavina distorziranog hard-funka s gitarskim wah-wah solažama i starinskim zvukom Hammond orgulja, "Lighten up" je minimalistički afro funk s primjetnim utjecajima world musica i Fele Kutija, King Sunny Adea, Joseph Spencera, dok je "Finger lickin' good" tipični brži funky hip-hop scratch komad u stilu radova "Paul's Boutique" albuma gdje koriste različiti instrumentarij (između ostaloga i sitar i digeredoo) uz vrlo domišljat sample Bob Dylana. Singl "So wat'cha want" je napravljen u osebujnom minimalističkom rock ritmu s hipnotičkim zvukom duboko distorziranog monotonog basa i zarazne gitarske riff dionice uz pratnju melodijske minijature klavijatura, no unatoč dosjetljivim vokalima koji su propušteni kroz različite filtere i efekte, te zajebantskog teksta, prošao je sasvim neprimjetno zbog cijele zbrke koja je te sezone vladala na hip-hop tržištu. Kao podsjetnik na najranije punk h/c dane banda, uvrštena je kratka pržiona "Time for livin'" koja potpuno odskače od cjelokupnog materijala ploče. Najbolji komad albuma je "Somethin's got to give", psihodelični funky-hippy-pop u kojem su spojeni vokalni psycho efekti (echo, delay) s odličnim producentskim zahvatima Mario Caldata Juniora koji gotovo bizarno predstavljaju jednu potpuno novu dimenziju njihove glazbe. Najšašavije ideje prikazane su u "Stand together" gdje su iskorišteni lucidni zvukovi duhačkih instrumenata koji po svojem uvrnutom tretmanu umnogome nalikuju na slično zvukovlje underground umjetnika The Residents. Duhači su prepleteni s prljavim zvukovima gitara i različitih scratcheva u kojima je vrlo teško odrediti što je odsvirano, a što je producirano naknadnom obradom. Čak 20 naslova koji su smješteni na ovaj album objavljeni su u obliku dvostruke ploče koja je svojim sadržajem očarala kritičare, no publika je ostala potpuno nijema. MTV je vrlo kratko vrijeme emitirao video spot "So wat'cha want", a potom se izgubio bilo kakav tržišni i komercijalni uvid u ovaj album. Singl "Jimmy James" je netragom nestao u komercijalnom ambisu, te se sve činilo da su Beastie Boys samo dio prošlosti koja ostaje pohranjena u prvoj uzlaznoj fazi hip-hopa sredine osamdesetih.

horvi // 29/09/2003