I nekadašnji protestni buntovnik se izgleda umorio. 12. album nazvan po noveli Colin MacInnesa nema politički lirskog naboja, te je Braggovo djelo kojim se prepušta emotivnim šansonama ovijenih u vrsnu glazbenu folk-rock potku.

Billy Bragg se od nekadašnjeg protestnog folk-rock kantautora definitivno pretvorio u pop ikonu koja sve manje stoji iza svojih nekadašnjih ljevičarskih stavova, a sve više se predaje oportunizmu. Pedeseta godina života mu je prošla (rođen je 1957.) i odavno je jasno da više nema želje i volje da se bori protiv vetrenjača koje su ponekad ispred njega stajale sasvim opravdano. Dok su mu prvih 5-6 albuma obilovali snažno obojenom političko protestnom lirskom formom oivičenu utjecajima svjetonazora The Clash, Bob Dylana, punka, pub-rocka, metaforama na račun Margareth Tacher koja je krojila svjetsku politiku, te je tokom '80-tih ostvario veliki UK no.10 hit "A new England" s pokojnom Kirsty MacColl i oduševljeno putovao nekoliko puta u bivši SSSR u vrijeme Gorbačove 'perestrojke' i 'glasnosti' predstavljajući se kao 'zapadni pop glazbenik' koji je svirao neukim radnicima koji ne razumiju engleski jezik po poluraspadajućim tvornicama, njegov kultni status kantautor-borca u Britaniji je rapidno rastao. Sva prva četiri albuma ("Life's A Riot With Spy Vs. Spy", 1983., "Brewing Up With Billy Bragg" 1984., "Talking With The Taxman About Poetry", 1986. i "Workers Playtime",1988.) su našla svoje potrošačko mjesto na UK top-30 i samo malo mu je trebalo da postane Bob Dylan '80-tih godina. Djelomično je 'zastranio' 1990. s mini albumom "The International" u vrijeme Zaljevskog rata kada je snimio politički album samo na gitaru uz pratnju limene sekcije, no svoj kreativni i komercijalni vrhunac dosegao je 1991. kada je s albumom "Don't Try This At Home" došao na UK no.8 i ostvario svoj prvi i jedini milijunski tiraž. Spot za singl "Sexuality" se čak vrtio i na MTV, a njegov prateći band tada se zvao Red Star (Crvena Zvezda) prema Braggovoj opsesiji ka slobodnim narodima bivših komunističkih zemalja. Jako ironično, što dovoljno govori da nije ukapirao tko koga u politici, ratu, ljubavi i mržnji tlači, te tko je agresor, a tko se mora braniti. Ovdje su se polomila moja subjektivna koplja što se tiče Billy Bragga kojeg sam do tada u '80-tim smatrao govornikom i nezavisnim kritičarem svjetskog poretka, no tada sam shvatio da se uopće ne razumije u suštinu onoga o čemu priča - svjetsku bol. Ta bol bila je jebeni rat u Jugoslaviji, klanje, bombardiranje, zasjede, masovna ubojstva, grobnice i gomila mojih prijatelja koji su završili pod zemljom ili ostali invalidi. A on priča o nekakvom stanju koje kritizira gdje se ne osjeća povrijeđen. Mogu i ja izvaljivati prolom protesta i govoriti o situaciji u Izraelu, Palestini, Afganistanu ili Iraku sa svojeg polu-neupućenog stajališta kao što je bilo njegovo... Elem, to je bio njegov komercijalni domet. Isto tako zamjerio sam John Pellu s BBC Radio 1 što ga je neprekidno pratio i vrtio u svojim emisijama. U nekolicini kontakata sam John Peelu 1998. napisao pismo da živim u zemlji gdje radim i ne dobivam plaću na što mi je Peel odvratio 'sumnjam da će takva situacija biti ovdje'. Naravno, neće biti jer njihovo englesko društvo ima najbolje preduvijete da zadrže višenacionalnu strukturu zbog visoke kvalitete života. Ali Billy Bragg se ne slaže sa otcijepljenjem Škotske kao nove države, niti sa marginalnim potezima da se Wales organizira kao država. Također isto smatra da je Sjeverna Irska sastavni dio Ujedinjenog Kraljevstva, pa prema tome ima savim jasne 'lijeve', moralno prihvatljive stavove koji su bliski komunističkom 'bratstvu i jedinstvu' ili hippyevskom 'peace & love'. Protest je uvijek bitna stvar kojim je on uspio zavladati isto tako neukim britanskim pučanstvom koje zna o povijesti Jugoslavije isto kao i naša javnost o povijesti Skandinavije ili borbi za nezavisnost gotovo svih zemalja Afrike.

Ono što je Billy Bragg rekao na svoja prva 4 albuma, danas u 21. stoljeću je potpuno nevažno. U tom pogledu daleko je važnije ono što kaže Damir Avdić jer je njegov literarni opus proživljen kroz strahote i boli koje Billy Bragg u kulturnoj civilizaciji nesloženog Britanskog parlamenta i njihove politike nije mogao doživjeti. On je uvijek pretpostavljao, sumnjao i pokušavao logički sagledati činjenice (kako kad), no Avdić nema prostora da šminkerski poput Bragga ili Morrisseya (Dylan se u 21. stoljeću može sasvim zaboraviti) s ugodne fotelje i bogatog jelovnika sagledava realnost.

Bragg na ovom albumu radi pop pjesmice koje ponekad imaju dozu drskosti glede trenutne situacije u Britaniji, poput "Johnny carciogenic show" gdje bulazni o štetnosti nikotina čime se želi nametnuti kao novi otkrivatelj 'tople vode' površno se suprostavljajući duhanskoj industriji (poznato je da je Bragg dugi niz godina bio pušač). Svoj britanski patriotiram šarmira u "The beach is free" gdje blagoglagoljivim riječnikom odabranih fraza želi spriječiti odlijev Britanaca na ljetovanje po Sredozemlju i inim svjetskim destinacijama tezom da su i britanske plaže ugodne za sunčanje i kupanje. Gotovo čitav ostatak albuma nema više niti jednu angažiranu skladbu i evidentno je da njegovo najjače oružje - tekst - više nema snagu protesta i akcije za neke barem svjetonazorske promijene. Sve su to samo puka naklapanja puna topline i emocija s neskrivenim egocentričnim Braggovim stavom da je još uvijek na konto svoje angažirane prošlosti kralj britanskog folk-rock izraza. S druge strane, glazba koju mu je stvorio prateći sastav The Blokes sadrži određenu dozu uzbudljivosti koja je ipak vrednija od same lirike. Uz jezgro provjerenih glazbenika, gitariste Lu Edmondsa (radio s P.I.L., The Damned, Mekons, Shriekback, 3 Mustaphas 3) i klavijaturistom Ian McLaganom (bivši član Small Faces i The Faces), ovdje su još Ben Mandelson (mandolina, buzuki, usna harmonika, gitara), Simon Edwards (bas, marimbula) i Martin Barker (bubnjevi i cijeli niz udaraljki), tako da glazba varira od countrya i gospela do sasvim jednostavnog, ali slojevitog folk-rock izraza. Sve skupa na razmeđi Van Morrisona, Bob Dylana, Neil Younga, The Band (skladba "M for me" uvelike podsjeća na Robbie Robertsonove glazbene cake iz ranih '70-tih), a može se pronaći i elemenata J.J.Calea, Ry Coodera i Bruce Springsteena za što su svakako najzaslužniji glazbenici koji opskrbljuju Bragga sa svim potrebnim zvučnim medikamentima. Kao singl objavljen je umjereni pop-rock "I keep faith", neubjedljiv lirski spoj pesimizma i sladunjavosti kojom samo naglašava svoj stupanj vrijednosti na temelju starih borbi.

Elem, baš kao što i naslov njegove knjige "The Progressive Patriot" (2006.) kaže, Bragg se prepustio lagodnom ljuljanju bez političkih lirskih konotacija koje su ga tijekom karijere neprestano opsjedale. Ipak, u ovakvom ne pretjerano kreativnom izdanju doći do UK no.33 najprodavanijih albuma je više nego zadovoljavajući uspjeh.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 11/08/2008