Vrlo dobar debi album mladog engleskog duet banda koji s The White Strips ima samo vizualnu podudarnost. Krvave crvene cipele su ispunjene punkerskim svjetonazorom i plesnim rockom.

Ovo je dvojac u sastavu Steven Ansell (bubnjevi, vokal) i Laura-Mary Carter (gitara, vokal) oformljen 2005. u Brightonu (Engleska) i izjašnjavaju se kao punk-grunge band koji ne voli izraz indie-rock. Prije samog Blood Red Shoes imali su kratkotrajne izlete u sastavima Cat On Form i Lady Muck, a od osnutka 2005. do danas održali su više od 300 nastupa. Laura-Mary kaže da su inspiraciju za ime banda uzeli po jednom Hollywoodskom mjuziklu u kome su Ginger Rogers i Fred Astaire stepali u bijelim cipelama sve dok im noge nisu prokrvarile od plesa, a glavni utjecaji na njihov glazbeni svjetonazor izvršili su Nirvana, Babes In Toyland, Q And Not U, Pixies, Fugazi, Sonic Youth, Blur, PJ Harvey, te hardcore iz Detroita i rani albumi s etikete Sub Pop. Odmah po osnutku izdali su svoj prvi EP "Victory for the Magpie" (2005), te im se osim neprekidnih koncertnih aktivnosti sav naredni diskografski opus bazirao na singlove. 2006. objavljuju "Stitch me back/ Meet me at eight", a narednih 7 singlova koje su objavili u periodu od svibnja 2006. do srpnja 2008. su redom brojevi koji se nalaze na debi albumu "Box Of Secret". Reizdanje četvrtog singla "You bring me down" dospjelo je na UK no.64, a prvo izdanje "Say something, say anything" do UK no.79.

Mada je njihova glazba ograničena na samo dva instrumenta (bubnjevi i gitara), mora im se odati priznanje na račun vještog instrumentalističkog zanata i čudesnih aranžmana s kojima nadopunjuju nedostatak barem još jednog instrumenta. Oboje se smjenjuju na vokalima, te kako vrijeme odmiče, moguće je da će svih 11 kompozicija biti objavljeno i kao singlovi što je zaista pravi raritet u dosadašnjoj rock industriji. Interesantno je da nisu nikakvi narcisoidni likovi, te da vole svoje obožavatelje i često se nakon koncerta druže s njima.



Album otvara "Doesn't matter much", jedna od 4 neobjavljenih skladbi s albuma u obliku singla (preostale su "Take the weight", odlična "Forgive nothing" i završna, najduža "Hope you are holding up"). Pjesma je umjerenog tempa, puna je gitarskih dvoslojnih melodija, dvoglasnih pjevanja i 'yeah, yeah, yeah, yeah' stadionskih ovacija s vodećim vokalom Stevena koji ima neki Fergal Sharkeyevski emotivno drhtavi obojeni akcent u glasu. Za sada najuspješniji singl "You bring me down" je plesnog ritma kao da je riječ o spoju post-hc stila Fugazi križanog s Nirvanom, Mudhoney i žešće napaljenim Babies In Toyland s čestim Laurinim vokalnim ciktanjem koja je vodeći glas u ovoj skladbi. Stara skladba "Try harder" je jedna od relativno najmirnijih djelova albuma s nekoliko ritmičkih i aranžmanskih izmjena gdje se kao vodeći vokal ponovno pojavljuje Steven i po tom principu je zasnovan cijeli vokalno/ glazbeni koncept albuma. Uspješnica "Say something, say anyway" s podosta tužnim tekstom ima sav potreban melodični pop potencijal u stilu brzih i odriješitijih Interpol kojeg prati vrlo plesna i žestoka "I wish I was someone better" kao žešći Franz Ferdinand koja finišira odriješitim The Stooges punkerskim gitarističkim nabojem. Za razliku od primjerice Sonic Youth čiji su zaštitni znak de-kompozicije i razbijanje klasične rock strukture, Blood Red Shoes se čvrsto drže osnovnog rock tretmana s refrenima i solo dionicama, te su mahom sve skladbe aranžirane tako da se što vjernije mogu izvoditi uživo bez nekih suvišnih produkcijskih zahvata izuzev sitnih nadosnimljenih gitara u "This is not for you", pozadinskim klavijaturama u "Hope you are holding up" s gošćom Harriet iz Los Campesinos na violini ili višeglasnim pjevanjima i ovacijama koje su povremeno uklopljene u samu strukturu kompozicija. Kroz album se uz duhove njihovih uzora može osjetiti i zvuk izvođača kao što su Yeah Yeah Yeahs, Hot Hot Heat, The Strokes, The Hives, The Kills, Arctic Monkeys i podosta toga od novijih zvukova rocka s početka 21.stoljeća tako da se o ovom mladom sastavu tek trebaju početi raspredati priče kao o velikim nadama britanskog rocka.

Album je objavljen 14.III 2008. i dospio je do UK no.47. Interesantno, do iste pozicije došao je jedan također vrlo sličan duet-band The Kills i njihov album "Midnight Boom". Izgleda da ih voli i kupuje ista publika. Solidan početak.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/07/2008