Mi nismo slušali Hendrixa, Beatlese, Stonese, Doorse ili Dylana, ponosno tvrde ovi dance-rockeri čime su si priskrbili epitet novih britanskih indie preporoditelja. Ali šta se to majko mila događa s tim mladim engleskim sastavima i tom prokletom kritikom koja ih baca u zvjezde? Ovo je alternativa? Kome? Čemu? Ne pričaj mi pred spavanje bajku, rekao je zna se tko...

Njihov debi album "Someone To Drive You Home" (2006, Rough Trade) pretjerano je u britanskim medijima prozvan 'glamurozni punk' zbog produkcije Steve Mackeya, basiste Pulp i bez ikakvih problema došao na no.1 UK indie liste albuma kao nova insinuacija na The Pretenders i Blondie. Uzgred, na oficijelnoj listi je zauzeo tek mršavih no.44 što i jest njegov krajnji kvalitativni domet, mada ni to nije zaslužio. Koliko je debi ovog kvarteta iz Sheffilda imao poneke simpatične reference s odavno zaboravljenim komercijalnim new-waveom uz simpatične hitiće "Once and never again" (UK no.28) i "Weekend without makeup" (UK no.30), toliko ovaj rad "Couples" čini onu uobičajenu 'grešku drugog albuma'. Ne grešku, nego mrlju i veliku sumnju na općeniti britanski glazbeni žurnalizam koji želi stvoriti zvijezde preko medija. A osnove za tako nešto uopće ne postoje. Već su stvorili New Young Pony Club, Hot Chip i simpatičan, ali nedorečen elektronski duet Two Lone Swordsmen u zadnjih pet-šest mjeseci ako ne računamo kvalitetne Arctic Monkeys kojima se i sam Andy Gill pritajeno divi. Ah, tu je i novi hvaljeni album Guillemots od strane britanske kritike... These New Puritans su izvan ove kategorije, oni su svoja vrlo fina alternativna rock priča za sebe čiji je prvijenac "Beat Pyramid" od svih navedenih najsjaniji i najoriginalniji.

Novi producent Erol Alkan, inače poznati DJ i remix majstor s njima se doslovce zatvorio koncem 12. mjeseca u studio u Londonu, prostudirao ih i zaključio kako se od nemuštog materijala i očajnih patetično emotivnih tekstova o romantici, ljubavi i propalim vezama može napraviti miš-maš koktel za igranke, disko podije i razočarane tinejdžere kojima je lik u vidu seksipilne pjevačice Kate Jackson krajnji cilj njihovog materijalno prebogatog adolescentnog života. Jest, danas tinejdžeri na Otoku, a općenito i u zapadnoj Europi više nemaju potrebe da budu buntovni, bijesni i gnjevni. Imaju sve što im srce želi i ne opterećuju se socijalnim statusom kao što je to bilo u vrijeme velike nezaposlenosti, hladnog rata i vladavine Margaret Tacher tokom '70-tih i '80-tih. The Long Blondes jedinu crtu koju imaju u sebi su sitne reference na to vrijeme koje ih jedino veže uz glazbu koju su slušali njihovi roditelji - new-wave, post-punk i dance-rock, dok su tematski u takvom priglupom i banalnom plićaku poput naših turbo-folk pevaljki.



'Ljudi imaju nerve da mi govore o svojoj usamljenosti, vi niste usamljeni, I'm a baby'. Iliti vaša igračka za sanjarenje (refren pjesme "The couples"). 'Znam da ste sve radili prirodno, planirali zajednički život, jedan od vas je bio pametniji i ne moram vam reći što ste trebali napraviti i bla-bla-bla...' ("To clever by half"). Katastrofa! Užas! Glazbeno se još mogu provariti na konto sitnih producentskih štoseva poput uvodnog plesnog single rock hitića "Century" koji je kombinacija Blondie erotiziranog šarma s vokalom koji neodoljivo podsjeća na Debbie Harry i okružja poput hitova "Heart of glass", "Rapture" ili elektroniziranog Japanovog hita "Life in Tokyo". Vidi se da je Alkan usvojio tehniku nekadašnjeg velikana disco scene Giorgio Morodera, no to je toliko prozirno da ga niti Pet Shop Boys ne bi htjeli uzeti za producenta na svojim nekim propalim nikad objavljenim skladbama. Već spomenuta katastrofa, naslovna skladba "The couples" je blijeda varijanta dance-rocka s četiri gitarska akorda kakvu vjerojatno Bloc Party naprave na svojoj probi prije nego što ozbiljno prionu na komponiranje. A takvih skladbi na albumu ima koliko želiš - "I liked the boys", "Here comes the serious bit", "Too clever by half", "Erin O'Connor"... U "Round the hairpin" dodiruju se nekih post-punkerskih sintagmi Siouxsie And The Banshees, Au Paris i neurotične gitarske svirke nalik na miljama udaljenog Andy Gilla iz Gang Of Four, The Fall strukture, kao i sitnih producentskih eksperimenata koji imaju neku mrvicu kraut-rocka. Još najuzbudljivija kompozicija, premda na ovome albumu jedino uzbuđenje može biti što je očajno loš u svim pogledima.
Jedan britanski kritičar, očigledno šminkerski balavac ishvalio ih je u nebesa poređujući ih sa sofisticiranim tekstovima Morrisseya. The Smiths nikada nisu imali ovakve lake ženske i završnu glam-rock kompoziciju "I'm going to hell" koja je užasan brit-pop/punk s refrenom 'možeš li mi oprostiti'. Sve smrdi na prodaju novih Bow Wow Wow, Adam And The Ants i Haircut 100. A oni su barem znali svirati i bili su ako ništa drugo zabavni sezonu dvije, ali daleke 1981. i 1982. godine. Ovo se zaista pretvorilo u razmaženo i cvilidretno naracujuće retro smeće za balavurdiju i potplaćene, isto tako balave kritičare. Koga to želite zavarati s ovakvim blesavim materijalom?

Ovaj album je došao na UK no.48, a na nezavisnu listu do broja 2, pa onda može i bilo koji ex-Yu demo izvođač do te pozicije dogurati ako ima potplaćenog kritičara na nekom uglednom mediju kojeg prati milijunska publika. Netko će od milijuna nasjesti u ovo šminkersko emotivno blato izmišljeno tokom dva-tri provedena mjeseca u studiju. Katastrofa! Ma kakvi The B'52's ili Blondie, ovo je užas. Nikad više ne daj Bože ovakvog banda. Ovo je smak svijeta za poštene rock i pop izvođače, te znak da se u Britaniji nešto vražje kuha u undergroundu. Ovakvi sastavi su za otpad, a tinejdžeri ih slušaju doživljavajući svoja prva seksualna iskustva. Već sad znam kako će izgledati bandovi kojima će uzor biti The Long Blondes, balavim kritičarskim riječnikom prozvani alternativcima. Čisti krah britanske šminkerije koja ne zna niti svirati, niti pjevati, te su poput Libertines doslovce na nivou naših demo izvođača koje dolaze gledati samo njihovi prijatelji, a u slučaju ovih Britanaca napaljenih napisima žute štampe i zaljubljenih novinara stvaraju ogroman poligon kao odskočnu dasku za budućnost pri čemu zarade na jednom nastupu više nego prosječna radna osoba na ovome području za 2-3 godine svojeg mukotrpnog rada. Čudnovato sranje uz užasnu glazbu? Gadni su seronje ti Britanci, kreiraju politiku svijeta, a ne vide svoj nesklad u dvorištu... Bitan je ekonomski potencijal kojeg im mogu pružiti priglupi narodi u najglupljoj stvari na svijetu - izvozu glazbe i prodavanju prazne slame. Jao nama kad već imamo svoje Plave orkestre, Jabuke, Merline i slične bedastoće. Šta nam treba ovakav band poput The Long Blondes. Ništa iskreno, a kamoli važno, samo lupanje novaca u emotivne bedastoće koje ne vode ničemu do li pražnjenju novčanika. Da sam tinejdžer, njihov poster ne bih stavio u svoju sobu jer nemam što vidjeti. Kako u imageu, tako i u glazbi. Obično napuhano smeće britanskih novinara koji će opet po predviđenom scenariju ovaj sastav staviti u rang najboljih izvođača 2008. godine. A u to ne treba vjerovati. Sve je jedna obična laž, izmišljena od strane producenta i znamenite Rough Trade etikete.

Prestar sam da bih vjerovao ovakvim bedastoćama.

ocjena albuma [1-10]: 1

horvi // 07/05/2008