Drugi album ovih pretjerano favoriziranih Engleza trenutno stacioniranih u Londonu je bez obzira na sjajni doseg na UK no.9 odmah po izlasku početkom travnja 2008. blago razočaranje spram odličnog debija "Through The Window Pane" (2006). Početkom 2008. napustio ih je Alex Ward (vokal, klavijature i saksofon) osnivač jedne od nekolicine prvobitnih postava zvane Bridled Guillemot jer je izgubio interes za novu glazbenu strategiju koju su gurala preostala četvorka inficirana obećavajućom pronicljivom produkcijom. Pridružio se bivšem kolegi Ruthie Phoenixu (vokal, alt saksofon, klavijature) u njegovom solo projektu, a trenutno su u novoj postavi Guillemots pjevač, klavijaturist i gitarist Fyfe Dangerfield, gitarist i basist MC Lord Magrao, basist, povremeni pjevač i udaraljkaš Aristazabal Hawkes i bubnjar Greig Stewart.

Koliko god da ih britanska kritika hvali da se radi o momentalno najboljem momentu indie-popa na Otoku, ne može se preći preko činjenice da su jednom nogom zašli u debeli mainstream isporučivši nježan i gnjecav sladunjavi pop oivičen orkestracijama, minimalizmom i pokušajima komponiranja plesnog trendly elektronskog glitcha. Po sistemu od svačega po malo, u glazbenom pogledu "Red" se nalazi na razmeđi ambijentalnih pop eksperimenata The Notwist, glorificiranih Keane, soula '70-tih, laganih dubova i vješto revaloriziranih Timbalandovih r'n'b beatova koji graniče i s dance produkcijom.



Prvi singl "Get over it" dospio je zbog svoje kompjuterske dub electro-glitch melodijice i frustrirajućeg teksta do zavidnog UK no.20, te je čitav album otprilike aranžiran po otprilike sličnom receptu. Jedini izuzetak je uvodna "Kriss Kross" koja je neočekivana plesna electro-pop skladba kao da je proizašla iz vremena ranih Soft Cell i Depeche Mode s blagom dozom prepoznatljive bas dionice a'la Joy Division. Od preostalog gotovo poluzaspalog atmosferskog materijala kojeg su britanski kritičari ishvalili skoro do nebesa valja izdvojiti drugi singl "Falling out of Reach", ambijentalnu pop pjesmu koja je gotovo akustična himna za neko novo britansko ljeto revivala soul-popa '70-tih, no ona više djeluje kao pretjerano isproducirana skladba za nadobudne strasti potištenih i frustiranih indie-pop šminkera. "Words" je pokušaj tužbalice na način Tracy Chapman u slow-down tempu sa intrigantnim orkestracijama, dok ostatak materijala unatoč melankoličnim tekstovima u glazbenom pogledu ima pretjerano visoku koncentraciju komercijalne produkcije kao da se i sam band želi ugurati negdje u aktualni retro soul poput Amy Winehouse, Adele ili Duffy. Plesne skladbe osim uvodne "Kriss Kross" su "Big Dog" i "Clarion", obje u elektronskom minimalističkom stilu, te odlične "Last Kiss" i "Don't look down" u plesnom maniru atraktivnih pop zvijezda Sugarbabes i Girls Aloud.

Da ne bi bilo zabune, ovaj album su za download pripremili u posve drugačijem formatu koji više odgovara nedorađenoj demo-snimci i daleko je konkretniji primjerak što u stvari Guillemots pokušavaju biti. Album je vješto produciran i iznenađuje obiljem simfonijskih poteza. Ali unatoč vrsnoj produkciji, nastavak vrlo dobrog debija je izostao na uštrb pretjeranih pop melodija. Gdje li su samo ostavili svoj gitaristički rock naboj? Odlaskom Ruthie Phoenixa i Alex Warda izgubili su duhačku sekciju i sav fini šarm soul-rocka i ambijentalnih eksperimenata. Ovo je sada jedan sasvim drugačiji sastav kojeg kritika gura na sam tron britanske indie-pop scene predviđajući im da će postati jedan od najvećih bandova. Sada je sasvim izvjesno da oni nikada nisu niti pokušavali biti rock sastav makar koliko to debi album i stari snimci koje su 1999. radili za John Peel Session pod imenom Senseless Prayer pokazivali. Produkcija je ta koja ih oblikuje onako kako se meštru za tonskim pultom prohtije. To je čisti show-biz bez autorskog pristupa. U ovom slučaju autor je samo obična marioneta u rukama industrije. Za Britance potpuno razumljivo. Stoga, fućkaš ovakav band.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 12/05/2008