Nashvillski christian hard-rock/post-grungeri su sa svojim trećim albumom dosegnuli komercijalni vrhunac osvojivši gotovo sve no.1 pozicije u USA (osim liste najprodavanijih albuma gdje su bili no.2), ali su za ostatak svijeta i dalje nezanimljiv i skoro pa nevidljiv bend.

Čudno je to stoga što iza njih stoji moćan Sony Music, no za sada je Britanija i Europa na njih ostala nijema bez obzira što je prigrlila neke vrlo slične bendove poput Breaking Benjamin, Three Days Grace, Underoath (i naravno, A Perfect Circle ili skroz drugačije, ali po zvuku otprilike vrlo slične Nickelback). Njihov zvuk i dalje prožima elemente alternativnog metala/rocka i post-grungea, no ovdje se uočava da su se znatno smekšali orijentiravši većinu pjesama u mainstream pravcu. Prvi singl s albuma, "Faceless" kojeg su plasirali još na staru godinu kao uvodnik u Novu 2011., bio je potpuno bezličan i slijedi onu njihovu već podulju seriju beskrvnih pokušaja da povrate status velikog hita kakvi su bili "Breathe into me" (2006, USA no.15), "Let me go" (2007, USA no.21), "Already over" (2007, USA no.18) ili svakako najveći "Death of me" (2008, USA no.9). Pjesma je već u startu pokazala bliskost sa nekim brojevima sa prethodnog albuma "Innocence & Instinct" (2009, USA no.15) pa se može učiniti da je komponirana prema baladičnom šablonu skladbe "Shadows", a vrlo slična je i laganija "Let it burn" (sa elektronskim loop tehnikalijama). Balada na albumu ima najviše, tu su još "Not alone", "Best is yet to come" i završna piano orkestrirana "Hymn for the missing", te sa ove dvije navedene čine gotovo polovicu materijala, no one sve su odreda onaj dosadniji dio s kojim se puca na srceparateljsku budućnost modernih rock evergreena. Doduše ima i u njima potencijala, ali stvari ovakve vrste obično se nakon nekoliko godina iskristaliziraju kroz feedback na koncertima 'ajmo svi ruke u zrak' (uz obavezan vatromet upaljača u tami) i emitiranjima na radiju, a ponekad i nakon čitave decenije, pa i više. No, i ovaj album pokazuje da je daleko bitnija ona druga struktura koja se nalazi na ostatku albuma s pjesmama koje možda i nemaju afinitet da pobude široke narodne mase na raskalašenost elegično-pekmezavih himni poput onog ogromnog Nickelback hita "How you remind me". I onda ostane na koncu odličan drugi singl "Feed the machine" s kojim se album otvara u stilu mekšeg Fear Factory, potom "Lie to me (denial)" na tragovima Linkin Park, srednjeg tempa "Watch you crawl" s blagim screamo sekvencama i nu-metal sintagmama, grungerske "The outside" i nešto slabija "Who we are" u spoju Nirvane i Foo Fighters, te jedna od najkonkretnijih pjesama "Buried beneath" u stilu kakav je bend imao na prva dva albuma. Glazbena infrastruktura im je nevjerojatno bogata s puno sampliranih orkestracija producenta Rob Gravesa koji je skoro svakoj pjesmi dodao revijalni šlih (nekima i blage eksperimentalne dionice), a njihovi odnosi žestokih hard-rock riffova sa umjerenim tempovima i veoma pjevljivim i lakopamtljivim melodijama senzibilnog frontmena Michael Barnesa daju naznake da se Red postavio u samoreciklažnu ulogu. Ovo nikako nisu loše pjesme ako niste čuli prethodna dva albuma, one su motivirane i strastvene po izvedbama i imaju finu crtu mainstreama od kojeg nije potrebno bježati kao od nekih hrvatskih hard rockera koji se još uvijek s obje noge nalaze cirka u 1975-1976. godini kada su svoje prve rasape doživjeli Zeppelini, Sabbathi i Deep Purple. Red su na svu sreću vrlo moderan bend kojeg markantno šaranje po ne tako dalekoj ostavštini alternativnog rocka, metala i grungea čini veoma privlačnim, kako po glazbi, tako i po humanističkim temama u kojima se neprestano izmjenjuju emocije i umorne životne preokupacije oko toga tko je i što je čovjek, koja mu je uloga na Zemlji i kakva mu je budućnost sa i bez ljubavi. Ponekad zazvuče suviše patetično, no ne postoje detalji koji bi upućivali na ono kvazi show-biz rockersko prenemaganje. Čine se veoma iskreno, romantično i pristojno. A da su ovo radili prije 20-tak godina, vjerojatno bi ih kritična masa smatrala previše napornim i radikalnim za tada popularni nihilistički mainstream poput Therapy, a malčice premekanim i preispeglanim za Nirvanu.

Bend je uspio sačuvati svoj autohtoni zvuk uputivši ga u mainstream koji je stilski i po izričaju jedan od naboljih u fahu ovog žanra u 2011. godini. Mora biti i ovakvih bendova. Ne smetaju.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/10/2011