Već ko ideja dopala mi se kombinacija ovih dvaju glasova, a nadao sam se da će i izlazni proizvod biti dostojan slušanja. Lanegana jednostavno volim u bilo kojoj njegovoj inkarnaciji. On mi je čak i QUOTSA približio i doveo do granice slušljivosti. Isobel Campbell, iako je više poznata po sviranju u Belle & Sebastian, a manje po pjevanju u Gentle Waves, nisam baš pretjerano pratio, no sviđalo mi se kako je otpjevala ploču Swansong, spomenutih Gentle Waves.

"Ballad of the Broken Seas" bio mi je jedan od NAJ albuma 2006-e, i iako nisam očekivao njegov nastavak, razveselila me vijest o njemu. Još me više razveselilo saznanje da su se ovajput Isobel i Mark našli i snimali zajedno. Za neznalice, prvi album snimali su mejlajući si snimljene dionice i pjesme.

Seafaring Song samo je prošla kroz mene. U The Raven Mark zvuči ko Leonard Cohen, što bi mnogima bila pohvala. Njemu to nije. "Saaaaaaaaalvejšn, saaaaaaalvejšn…" i tako cijele triipolminute zvuči jako dosadno i neslušjivo. Pa mislim, helou… Isobel i Mark, di su nastavci za Black Mountain ili (Do you wanna) Come Walk with Me? !?

I odmah slijedi odgovor. Who Build the Road i Come on Over (Turn me On) daju naznake i podsjećaju na genijalnost i originalnost prvijenca, no poslije njih opet sve ide po starom. Booooring! Da nema pjesme Salvation, Back Burner bila bi najdosadnija pjesma na planetu, ovako je prvospomenuta ipak odnijela primat.

Veliko razočaranje!

Da li se Mark istrošio u brojnim kolaboracijama, ili je ipak Isobel svemu kriva… Ili bi ipak bilo bolje da su snimali svaki za sebe, pa onda na kraju spajali to sve… Vrijeme će pokazati…

ocjena albuma [1-10]: 5

pedja // 08/04/2008