Album godine! Tko zna kako će r'n'r izgledati za 500 godina, no ovaj rocker ga je utjelovio kao da će živjeti vječno. Jonny Grenwood je glazbeni fenomen!

Gitarist Radiohead objavio je iznimno zanimljiv i za matični sastav potpuno neočekivani soundtrack za istoimeni film režisera Paul Thomas Andersona za koji je već dobio nagradu Critics Choice Awards u Los Angelesu. U filmu glume Daniel Day Lewis i Paul Dano, a film je inspiriran novelom "Oil!" Upton Sinclaira iz 1927. godine.

Uspoređivati ovaj sjajni soundtrack sa ostvarenjem David Bowieve b strane albuma "Low" ili "Heroes", David Byrneovim ili Frank Zappinim izletima u klasičnu glazbu, Peter Gabrielovim world-music ostvarenjem "Passion", Stefanovskim "Zodijakom", Meredith Monk albumom "Book Of Days" ili ponekim klasičnim avangardnim skladbama Tuxedomoon i Laurie Anderson je posve nezahvalno, no nakon ovog albuma karta rock and rolla dobiva novu dimenziju. Greenwood je napravio klasični album koji je kulminacija njegove solo karijere i ima očite korijene u rock glazbi.

Sjajan, sjajan i genijalan instrumentalni album ovog genijalca otvara minimalistička "Open spaces" odsvirana uz pratnju violinistice Anne-Sophie Mutter i Berlin Philharmonic orkestra kojim dirigira nitko drugi nego Herbert Von Karajan. To su dva akorda koji se uz pozadinsku pratnju gudača pretvaraju u sjajnu modernu minimalističku mini-simfoniju. Bolje od svih ambijentalno/eksperimetalnih radova Brian Enoa i David Sylviana (vjerujte Horviju). I fučkaš film. (čitaj dalje). Glazba je genijalna. I fučkaš Radiohead, ovo je nova dimenzija zvuka. Genijalan album! "Future markets" je osebujno kompozitorsko djelo gdje se uz fenomenalne melodije gudača i međuigre 'fingerpicking' tretmana dobiva odlična melodija (utjecaji Krzystof Pendereckog i svetog nadahnuća koje je došlo u kreativnu žicu Greenwooda). "Prospectors arrive" počinje sa piano melodijom koja vodi cijelu igru uz pratnju laganih i ambijentalnih gudača i najduža je skladba cijelog albuma (4.35). "Eat him by his own light" je violinska međuigra piano struktura i gudača (Krzystof Penderecki!), dok je "Henry plainview" nevjerojatan izlet u avangarno-eksperimentalnu, ambijentalnu, a usuđujem se reći i u post-industrial rock glazbu. Iz tišine dopiru zvukovi gudača koji traju dobrih pedesetak sekundi (kako tko to može zaključiti, ali treba slušati pojačano do daske). Minimalistički do daske! Bolje od legendarnog "The Dark Side Of The Moon" Pink Floyda kojeg je Greenwood u nekoliko navrata spomenuo da mu je najbolji album svih vremena. Naslovna "There will be blood" je snažni spoj opusa Krzystof Penderckog i najjači je broj albuma. "Oil" je gudački izlet Greenwooda u komornu glazbu sa sjajnim volinskim i viola sekvencama koje se mogu slušati danima, godinama i razglabati kaj je taj čovjek razmišljao, proživljavao i doživljavao radeći ovu pjesmu. Sjajno! Genijalno! "Proven lands" je fenomenalni rock a'la Kronos Quartet (mnogi će tu pjesmu imati na mobitelu) i to je jedina pjesma na albumu koja 'miriše' na rock, barem ono zbog upotrebe taktova udaraca gudalima po instrumentima. Ostale tri su klasične, nerockerske komorne skladbe za gudački kvartet. A sve su sjajne. "Hw/hope of new fields" je lagana, čak malčice i jecava pekmezava žalopojka sa ucviljenim i drhtavim violinskim melodijama, "Stranded by line" je prekrasni gudački kvartet, a završna "Prospector's quartet" je veličanstvena gudačka epopeja.

Da, poslije ovog albuma će neki mulac reći da r'n'r ima velikih problema. Ne, r'n'r nema problema, on se nadograđuje i eksplodirao je u klasičnoj glazbi, umjetnosti i blagim gudačkim eksperimentima koji u rocku nikada nisu uobličeni na ovakav način. Ovaj album je dokaz pravog rock savršenstva ako je ono ikada postojalo. Ovo je najbolji soundtrack svih vremena kojeg je napravio neki rocker. Da je kojim slučajem Greenwood umjesto gudača stavio gitare, onda bi svakome postalo jasno da je ovo osebujan rock album. Sa gudačima je zakomplicirao situaciju za svekoliko rock pučanstvo.

Za one koji vole slušati klasičnu glazbu (poput Brahmsa), ovo je savršeni trenutak sjajne inspiracije da pronađu omiljenih 15-tak minuta albuma, za rockere koji nikad nisu voljeli klasičnu glazbu i umjetnost, ovo je album za smeće, a za one koji znaju što su Radiohead, njihova glazba i njihov mentalno-karakterni sklop kompozitorskih afiniteta, složiti će se sa mnom da je ovo najbolji i najblistaviji album koji je proizašao iz njihovog bogatog arsenala kojeg u ovom slučaju stvara Jonny Greenwood koji od ovog trenutka postaje moja kompozitorska zvijezda ravna imenima poput David Bowiea, Laurie Anderson, David Byrnea (i Talking Heads), Brian Enoa, David Sylviana, Ruichi Sakamota, Meredith Monk, Steve Jansena, Tuxedomoon... čak je i bolji od njih! Fućkaš r'n'r izvođače koji drndaju gitare i neznaju u kojem se svijetu nalaze. Ovo je r'n'r! Samo daleko drugačiji. Genijalni, fantastični, nerockerski, ali ipak rockerski album. Umjetnički dorađen. Ge-ni-jal-no! Ovo je umjetnost, ovo je produhovljena kreativnost, najsavršeniji trenutak rocka koji je bolji od svih Yes, Genesis i Jethtro Tull albuma iz '70-tih. Johnny Greenwood je sjajan, nepredvidljivi David Bowie iz '70-tih godina prošlog stoljeća. To je to što je vrijedilo čekati dva-tri desetljeća.
Najbolji album 2008. godine!

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 21/02/2008