Ne mogu reći da sam bio razočaran kad sam čuo Anthonyev solo prvijenac "Neu York", ali to definitivno nije bilo ono što sam očekivao od njega, a pogotovo ne nakon nekoliko brilijantnih albuma pod pseudonimima JACK i JACQUES.

Da podsjetim one zaboravne ili one koji su se prekasno uključili, Anthony Reynolds krajem 90ih bio je lider bendova JACK i JACQUES s kojima je naizmjenično isporučivao, većim dijelom, gorka životna iskustva upakirana u orkestralnije (JACK) ili ogoljenije (JACQUES) pakete. Već na prvim singlovima "Biography Of A First Son" ili "Wintercomessummer", koje sam čuo zahvaljujući specijaliziranim emisijama Radia 101, zaljubio sam se u glazbu tog meni potpuno nepoznatog čovjeka. A ta zaljubljenost traje i dan danas unatoč usponima i padovima u našoj vezi.

Iako mi nije jasno bilo zbog čega je British Ballads najavljivan kao prvi solo uradak Anthonyev, jer kako sam već spomenuo, Neu York je tu bio prije njega, kad je krenulo slušanje, sve je bilo mnogo jasnije. Kreće s "I Know You Know", koja donosi atmosferu ranih JACK radova. Lagani uvod i razvoj pjesme uz orekstracije prema kraju uz pomoć Dot Allison, njegove stalne pomagačice, daje jedan mističan i uzvišen osjećaj. "Those Kind of Songs" je vrlo intimna ispovijest i u jednu ruku nastavak pjesme "I didn't Mean it Marie", s genijalnog Pioneer Soundtracks, i textualno i melodijski.

Pjesma za koju se i nakon brojnih slušanja pitam zbog čega se našla na albumu je "Bread & Wine". Unatoč odličnim stihovima, ova pjesma jednostavno nije na Anthonyevom nivou. No, tu je "Country Girl" koja me opet vraća u stvarnost. Uz pomoć gudača i Vashti Bunyan, britanske folk pjevačice, ponovo postiže onu atmosferu s početka albuma, koja se srećom održava do kraja ovih "britanskih balada". "A Quiet Life" je mirnija verzija pjesme "Lush Life" s prethodnog albuma Neu York, dok je "Where the Dead Live" uz pratnju Johna Howarda na klaviru sa zbornim stihom "Raise the Glass and let it Fall" prilično zastrašujuća.
To se album lomi i kreće prema završnici. "The Hill" je "spoken word" poezija. Bolje rečeno poezija Ruperta Brookea, koju je pročitao filozof i pisac Colin Wilson, pod budnim Anthonyevim okom. "Just So You Know", mogla bi biti i nastavak prve pjesme "I Know You Know", a još jednom jaki stihovi drže ovu predivnu baladu. "It's a fight we can't win but we've los tif we give in" s njima ponovo pjeva Vashti, a na ovoj pjesmi je kao pomagač zabilježen i legendarni "kokto" Simon Raymonde.

Album British Ballads zatvara "Song of Leaving", vjerojatno Anthonyeva najveselija pjesma nakon "Disco-Cafe Society", iako se po naslovu i početnom stihu "I'm Leaving now I won't be Back" to nebi moglo zaključiti. Odličan završetak albuma, koji zove na još.
Genijalan album, genijalnog Anthonya.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 05/12/2007

PS: Kao i uvijek dosad moram se zahvaliti autoru ali i izdavaču Spinney records, koji su ponovo bili toliko dobri i poslali ovaj cd na moju adresu.