Treći album trija iz Portlanda je briljantno ostvarenje 2007. s kojim su značaj samog poimanja nazivnika indie-rock stavili na istraživački art-rock pijedestal.

Ovaj sjajan eksperimentalni album na pragovima brit-popa iz '90-tih djelo je zanimljivog trija iz Portlanda kojeg čine Brent Knopf, Justin Harris i Danny Seim. Sam naziv banda uzeli su još 2000. po čuvenoj komičnoj skladbi "Mah na hah na" (ma-na-ma-na) Piero Umilianija iz Muppet Showa. Kroz svoju dosadašnju karijeru po stažu relativno mlađeg i široj publici nepoznatijeg sastava posebno se ističu podaci da su još u ranoj fazi karijere nastupali kao predgrupa Gang Of Four, The National i Long Winters, te da su prvi album "I Am The Fun Blame Monster!" prvotno objavili kao d.i.y. izdanje 2003. Tek iduće, 2004. album je i zvanično objavljen na etiketi FILMguerrero.

"Friend And Foe" im je treći album kojeg su kao i prethodna dva sami snimali, producirali i miksali, te je u prvoj ediciji objavljen za Barsuk početkom 2007. u vrlo malenom tiražu. Pred jesen iste godine album je reizdan ponovo za FILMguerrero.
Njihov rad je podijeljen na dva zasebna radna područja - studijsko i koncertno. Dok na živim nastupima sviraju praktički klasične instrumente (Brent Knopf - klavijature, gitara, glockenspiel/ ksilofon, samplovi, laptop, Justin Harris - bariton gitara, bas, moog synth, bariton i alt saksofon, te Danny Seim - bubnjevi i udaraljke), u studiju se prvenstveno služe kompjuterom i programom Digital Looping Recorder, tako da je vrlo diskutabilno što je na ovom albumu uopće odsvirano na prave instrumente.
Album je klasične minutaže (42 min.) i vrlo je interesantan spoj natruha brit-popa, post-rocka i minijaturnog space/sympho rock-popa u vedroj i nepretencioznoj varijanti. Osim pomno razrađenih glazbenih aranžmana najviše pažnje je posvećeno samoj produkciji i veoma zanimljivim efektima činela, pratećih vokala, gitara, klavijatura, udaraljki i ostalog pratećeg 'instrumentarija' koji ukljućuje fućkanje i različite zvučne samplove.



Gotovo sve kompozicije djeluju kao da su 'sljepljene' od nekih bačenih otpadaka sa snimanja ranijih albuma Radiohead, Blur, Pulp, The Flaming Lips..., no radi se o vještim studijskim potezima i odličnim kompozicijama koje su bolja jedna od druge. Pravi biser u moru pretrpanih indie-rockera koji rockom smatraju samo gitarističke distorzije. Za razliku od konvencionalnog shvaćanja rocka, Menomena albumom "Friend Or Foe" dosljedno nastavlja eksperimentalno/ istraživački teritorij novih i neistraženih područja u art-rocku. Njihov način je teško povezati s nekim do sada znanim hrabrim istraživačima poput Roxy Music, Bowiea, Lou Reeda, Zappe, Pixies..., ali je nekako najbliži lo-fi majstoru Becku. Ritam bubnjeva je izvučen skroz u prvi plan tako da su pjesme izrazito plesne (zavisno o tempu) i naglašene na slojevitim bojama višeglasnih vokala i različitih melodija koje se strukturno nadograđuju tako da je vrlo teško izdvojiti neku skladbu koja odskače u ovoj niski bisera.

Uz vodeći vokal nalik na Damon Albarna britanska kritika ih je odmah objeručke prigrlila, a neki kritičari su album odmah nakon prve edicije u siječnju 2007. utvrdili da se radi o najboljem indie-rock albumu 2007., dok je omot jedan od najboljih ovitaka desetljeća. Radio ga je scenarist i crtač Craig Thompson, dobitnik nagrade za svoju grafičku novelu "Blankets". Na Billboard Independent top ljestvici album je dosegao samo skromnu no.25 poziciju.
Preporuča se koristiti ga što češće jer se zaista radi o jednom velikom i znamenitom indie-rock dugosvirajućem radu 2007. godine.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 28/11/2007