home > mjuzik > Moms

kontakt | search |

MENOMENA: Moms (Barsuk, 2012)

Vrlo interesantno, za prethodni album "Mines" (2010, USA no.96) sam između ostalog napisao da u nekim elementima podsjeća na fazu Genesis s Peter Gabrielom i da su na najboljem putu da ih otkrije široki auditorij. I da sličnost bude dramatičnija, na pragu mogućeg svjetskog uspjeha, početkom 2011. napustio ih je alfa i omega - Brent Knopf koji je odlučio nastaviti solo karijeru sa svojim projektom Ramona Falls. A na njihovoj web stranici je osvanuo napis: 'izgubili smo glavnu kreativnu snagu, hvala mu za sve. Ali Brent nije Kurt Cobain, a mi nismo Nirvana, on je bio poput Peter Gabriela i mi smo bili više nalik na Genesis. Svi znaju što su Genesis dobili odlaskom netalentiranog Gabriela. Čekaj malo...'.

Okey, šala, šala..., po običaju, Menomena se zafrkavaju. Komercijalne relacije između Genesis i Menomena su ipak drastične, no bend je bez Knopfa nastavio kao dvojac Justin Harrisa i Danny Seima, te isporučio ovaj peti studijski album. Izostanak velike kreativne ličnosti nije sputao bend, štoviše, nisu niti tražili nikakvu zamijenu već su se oslonili na vlastite sposobnosti i krenuli, interesantno, kao što sam i predvidio - u potragu za hitovima oslobađajući se eksperimenata i kojekakvih zaigranih ekscentričnosti. Neke stare crte egzibicionizma su ipak ostale u tretmanima noiserske gitare i pratećeg instrumentarija, no strukture kompozicija su im dobile znatno prohodniji, jednostavniji i daleko lakše probavljiviji okus, tako da se skoro može govoriti kako je ovdje riječ o slojevito izgrađenom post-britpopu s akcentom na i dalje prisutan art-rock koncept.

Pjesme su homogene, nisu više onako hermetički zatvorene kao što je to bio slučaj s ranijim albumima, pokazuju primjerenu dozu popa, no onim pravim ljubiteljima ovog benda zasigurno će zasmetati izostanak neurotičnosti, eksperimenata i neočekivanih vragolija koje je redovito smišljao Knopf. A ponukani njegovim odlaskom, Harris i Seim su napravili lukavi kreativni potez - napisali su konceptualnu priču o majkama. Kako vlastitim (obojica su odrasli bez njih; Seimova je umrla kad je bio dijete, a Harris je živio odvojen od nje), tako i kreativnim, prvenstveno podrazumijevajući Knopfa koji im je bio upaljač i idejni pokretač.

Priče su vrlo turobne i govore o duhovnim prazninama i razorenim porodicama metaforički se odnoseći na uzdrmani bend koji je ostao teoretski bez svoje jedne trećine, no to je u njihovom konceptu skoro pa isto više od one polovine koja u životu ima majka. Prve 4 pjesme sporadično se vrzmaju oko te teme i okolišaju, ali zato daju najkomercijalniji efekt. "Plumage" svojom clap-hands ritmikom zove na ples uokviren piano melodijom, razbarušenom gitarom i duhačkom sekcijom, taman sjeda za idealan uvodnik koji se razvija u prljavoj distorziji skladbe "Capsule" s vidljivim progressive aranžmanom u kome su ponovno dominatni i duhači (vrlo lijepa melodija flaute). U prvi mah se može učiniti da je "Pique" pretjerana pop-skladba koja se dodvorava klasičnom britpopu, međutim njeno bogatstvo crnačkih shuffleova i nedokučiva poetičnost itekako zavarava. Oni su razvili osebujan izraz upravo u takvim čudnim lirskim paradoksima pokazujući dvojakost po kojima ih jedni smatraju mentalno retardiranim osobama, a drugi razvijenim intelektualcima. Da to sve ipak nije banalna igrarija pokazuje još jedna veoma plesna "Baton" refrenom 'želim svoju majku, želim je pored sebe', a pravi fokus cijelog albuma nalazi se u laganici "Heavy is a heavy does" oko koje se vrti kompletna priča albuma stihovima 'teške su grane obješene oko mojeg razjebanog porodičnog stabla'. Ovakva neočekivana srcedrapajuća pjesma svoju kulminaciju doživljava u završnoj "One horse", raskošnoj i najduljoj temi od čak punih 10 minuta s gudačkim nadogradnjama, eksperimentima i lirikom koja se odnosi na 'posljednje zbogom' voljenim majkama. Na albumu ima još zanimljivih komada koji idu u prilog temi sa slikama iz stvarnog života spominjući da su oni bili 'monsteri' opet aludiravši na to da su djelomično i sami krivi što je Knopf napustio bend.

Iskreno govoreći, Menomena na svoja prethodna 4 albuma nije dala ovoliko plesnih i popom ozarenih kompozicija što je evidentna činjenica da su konačno počeli stvarati otvorene pjesme za široki auditorij. Pri tome su uspjeli zadržati individualnost tema i napravili su sjajan kreativan album. Međutim, više nema i vjerojatno neće biti onakvih čudnovatih poduhvata, a to za budućnost Menomena ne miriše na ništa drugo do li pretpostavke da će s vremenom postati mainstream.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/10/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Flotsam And Jetsam

PETER GABRIEL: Flotsam And Jetsam (2019)

| 12/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*