Bruce Springsteen & The E Street Band, to je tih nekoliko riječi koje sam već godinama htio uhvatiti uživo na koncertu, ali uvijek me nešto omelo pri tom poslu. No, ove godine čvrsto sam odlučio okruglo trideseto ljeto proslaviti upravo na koncertu dotičnih junaka, a usput i posjetiti jedan od gradića koji su mi bili na bucket listi - Rim. Avantura je započela u petak navečer na zagrebačkom autobusnom kolodvoru gdje nas je dočekao bus krapinskih registarskih pločica i velikog natpisa "Darko Tours". Slučajnost ili ne, mirisalo je na dobar provod. Marčelo iz agencije Art Travel, organizator ovog aranžmana, pokazao se kao izuzetno pristupačan, komunikativan i zabavan lik pa mu nismo uzeli za zlo kašnjenja koja su nas snašla kroz cijeli put. Vožnja do Rima odvijala se preko noći i, iako je start bio živahan (za neke čak i preživahan), ubrzo smo pozaspali kao izmučene zvijeri, a dok smo se probudili već smo bili dobrano u unutrašnjosti Italije, tako da smo još ta preostala 2-3 sata uživali u upijanju ljepota talijanskog krajolika i prikupljanju energije za razgledavanje povijesnog Rima. Sljedeće rečenice mogu pisati u ime cijele svoje ekipe - svi smo ostali malkice razočarani izgledom grada. Primijetili smo da nas sve podsjeća na Barcelonu, to je valjda taj mediteranski štih, ali i da je relativno prljav, da su ulice uske i prenapučene vozilima te da se u biti i ne razlikuje puno od bilo kojeg "običnog" grada. No, onda smo počeli otkrivati neke povijesne detalje - građevine, ulice, trgove... i Rim je konačno u našim glavama počeo poprimati oblik onog povijesnog grada o kojem smo učili u školi kao klinci. Kulminacija tog doživljaja svakako je bila u predvečerje kad smo stigli do lokacije na kojoj se trebao održati koncert. Famozni Circus Maximus, mnogima poznat kao mjesto na kojem je Juda Ben Hur kao sumanut tjerao svoje konje sa zapregom da pobijedi u utrkama po kojima je postao slavan, rasprostro se ispred nas kao prizor iz filma. No, u ovom filmu konjske zaprege zamijenile su rampe s videozidovima i razglasom, a umjesto carske lože na najboljoj poziciji našla se ogromna pozornica s dva bočna i jednim centralnim videozidom. Svjetina je i dalje bila tu, gladna i žedna zabave. Već u 16 sati okupio se popriličan broj fanova koji su ispred ulaza kupovali ili pak prodavali karte, družili se i razmjenjivali priče o prijašnim Springsteenovim koncertima, a mnogi su i, unatoč žarkom suncu, otišli čim ranije rezervirati svoje mjesto s unutarnje strane ograde tako da su jednostavno sjeli na tlo pa je Circus Maximus mjestimično ličio na neki kamp. Mi smo ipak odlučili potražiti hlad kod obližnjeg Koloseuma, a tik do njega prošetali smo i jednim dijelom Foruma Romanuma. Hrpetina turista i nemogućnost fotkanja bez da netko od njih upadne u kadar bili su pomalo iritantna činjenica, ali doživljaj tog kolosalnog dijela ljudske povijesti bio je veći od bilo kakve smetnje nekog nebitnog turista. Pri ulasku u koncertni prostor gotovo da smo i požalili što nismo ušli ranije, jer unutra se natiskalo već nekih tridesetak-četrdesetak tisuća Springsteen fanova koje je u 18:30 s razglasa pozdravio glas Adama Duritza, frontmena kalifornijskog 90's benda Counting Crows. Prije dvadesetak godina dečki su svijetu predstavili nekoliko hitova, a sigurno najpoznatiji i najveći među njima je pjesma Mr. Jones. Osobno sam volio poslušati još pokoju njihovu kao klinac pa me dodatno razveselio odabir njih kao predgrupe, međutim loš razglas i situacija s traženjem svojeg mjesta pod suncem malo su umanjili taj doživljaj. Ne znam je li to bilo do pozicije na kojoj smo bili, ali zvuk je kroz cijeli njihov nastup oscilirao, čas se čulo glasnije, čas tiše, povremeno je dolazilo i do prekida zvuka pojedinih instrumenata, sve u svemu nije bilo baš ugodno slušati to. Godine nisu baš mazile Duritza, glas mu je puno nesigurniji nego nekad, a da bi to prekrio na nekim pjesmama pojednostavnio je i vokalni aranžman. Ostatak benda bio je siguran u svoje sviračke sposobnosti, fino su to odradili, međutim ne baš najbolji zvuk učinio je svoje te sam ostao malkice razočaran njihovim nastupom. Svejedno, bilo je lijepo čuti pjesme poput Mr. Jones, A Long December ili pak obradu Joni Mitchell-ine Big Yellow Taxi, pa makar i u toj krnjoj verziji. Kako se bližio kraj njihovog nastupa, tako se prostor Circus Maximusa sve više popunjavao. S lijeve i desne strane arene nalaze se brdašca koja su ljudi prepoznali kao najbolja mjesta za doživjeti koncert, odnosno mjesta s kojih se sve može najbolje vidjeti. Vjerujem da je mnogima koji su sjedili na tim brdašcima prije koncerta bilo iritantno konstantno se micati ljudima koji su tražili svoje mjesto kraj njih ili pak jednostavno prolazili do kemijskih WC-a koji su bili postavljeni na vrhu. Organizatorima ide minus zbog definitivno premalog broja TOI TOI-jeva, a i nerazumljivo je zašto ih nisu postavili u sredini partera unutar ograđene linije, to bi umnogome olakšalo odlazak na WC ljudima koji su koncert pratili iz partera.

Koncert je službeno trebao započeti u 20 sati, no ostavili su još 15 minuta vremenskog prostora da se publika smjesti i dodatno nabrije. Predivan zalazak sunca koji se terminski poklopio s početkom koncerta stvorio je dodatnu magiju, a kad su se na pozornici počeli pojavljivati članovi legendarnog E Street Banda, Rimom se prolomilo skandiranje, gromoglasni pljesak i uzvici oduševljenja. S dolaskom Brucea na binu rulja je kao stado krenula prema svom pastiru, a onaj njegov poznati "one, two, three, four" i početak svirke značili su i početak jednog predivnog doživljaja. Koncert je započeo premijernom izvedbom New York City Serenade-a na ovoj turneji, a posebnost je bio i gudački orkestar koji je sve to pratio. Sukladno laganijoj pjesmi, početak nije bio baš eruptirajući, ali zato je već na sljedećoj Badlands došlo do eksplozije emocija, veselja i uživanja te potpunog prepuštanja magiji koju Springsteen nosi sa sobom.
Jebo mene mali pas ak se na ovom koncertu nije okupilo punih 100 000 ljudi, svjetina kakvu još nisam vidio uživo, a taj jedan čovjek sa svojim vjernim pratećim bendom držao ih je kao kap vode na dlanu. O njegovim koncertima do tog trenutka imao sam prilike samo čitati na portalima i u komentarima ljudi koji su ih pohodili, a u subotu sam se i osobno uvjerio u veličinu Springsteenove karizme. Ako se i prije početka koncerta u Circusu Maximusu našla koja namrgođena duša kojoj je bilo dosta svega, već nakon nekoliko otpjevanih taktova i samo Bruceu svojstvenih pokreta na bini ta duša je dobila novi smisao postojanja. Bruce ima to neko terapijsko djelovanje, baš poput jednog animiranog junaka iz mojih mladenačkih dana - on ima moć.

Springsteen je poznat i po tome što na svojim koncertima nerijetko ispunjava glazbene (i ne samo glazbene) želje ljudima iz publike pa su prvi redovi puni transparenata s raznim natpisima, a na ovom koncertu to je započelo kad je spazio transparent na kojem je pisalo Summertime Blues. Dovoljno je bilo da opet čujemo "one, two, three, four" i iz razglasa je grunula ova iskonska rokenrol stvarčina Eddie-ja Cochrana iz 1958. godine, a E Street Band ju je izveo kao što izvodi i autorske stvari - fantastično! Prekaljeni su to glazbenici, čovjek ima dojam da jednostavno nisu u mogućnosti pogriješiti sve i kad bi htjeli, a zvuk koji proizvode je ispunjen do koske, instrumenti kao da su stopljeni jedni s drugima. Apropos zvuka, osjetna je bila razlika kvalitete u odnosu na predgrupu, iako su se tonci i za vrijeme Springsteena na početku malo tražili, no ubrzo se sve to iskristaliziralo.

Budući da se radi o The River turneji, logično je bilo da ćemo čuti i većinu pjesama s dotičnog albuma pa su se tako i nizale: The Ties That Bind, Sherry Darling, Jackson Cage, Two Hearts, Independence Day, Hungry Heart i Out In The Street, a niz je prekinut još jednom obradom po želji publike. Ovog puta to je bila John Lee Hookerova Boom Boom. Bruce očito voli te dobre stare klasike, a istovremeno je i on sam već postao jedan od njih. Od novijih pjesama uslijedila je Death To My Hometown s predzadnjeg studijskog albuma Wrecking Ball, meni osobno i jedna od ponajboljih pjesama s dotičnog albuma, energična i pjevna, a uživo naravno i bolja od studijske verzije. Ono što nisam očekivao bila je Bruceova akustična izvedba fenomenalne The Ghost Of Tom Joad. Naježio sam se u trenutku dok ju je svirao na koncertu, ježim se i sad dok se prisjećam tog trenutka. Moćna stvar, još da mi je doživjeti čuti je uživo u verziji s Tomom Morellom iz nikad prežaljenih RATM, e to bi bilo nešto posebno. Za vrijeme jedne od najpoznatijih njegovih pjesama te ujedno i naslovne pjesme ove turneje, The River, otišao sam na brežuljak i bacio pogled prema cjelokupnom prostoru Circus Maximuma. Prizor koji neću zaboraviti dok sam živ, fantastičan doživljaj uz glazbenu pozadinu koja je uključivala Bruceovu akustičnu gitaru i usnu harmoniku. Svi koji su prije koncerta sjedili na brežuljcima više za to nisu imali razloga, deseci tisuća ljudi stajali su u ogromnom prostoru i uživali u vrhunskom koncertu. No ipak sam odlučio vratiti se natrag u parter jer je atmosfera iz partera nezamjenjiva, oko mene ljudi su plesali s konstantnim osmijehom na licu, svi su bili prijatelji iako su se vidjeli po prvi put, a posebno me se dojmila činjenica kako Springsteenova glazba ima podjednaki utjecaj i na mlade i na stare. Na koncertu se moglo vidjeti publike zaista svih uzrasta, od klinaca do dedeka i bakica, ali svi su s jednakim žarom plesali i istinski uživali u ovoj predstavi.

Povremeno je došlo i do laganog zastoja u atmosferi, one sporije pjesme ostavile su trag pa je i publika predahnula, no Bruce je to uvijek ponovno vratio na pravi put svojom komunikacijom s publikom, svojim plesanjem, odlascima do prvih redova i pozdravljanjem s ljudima, pa čak i grimasama. Kako je pozornica bila puna kamera koje su nam predočavale direktni prijenos koncerta preko videozidova, Bruce i gitarist Little Steven znali su nas pošteno nasmijati svojim glupiranjima pred kamerama, jednostavno su bili toliko simpatični da se čovjek nije mogao ne nasmijati.

Već su tri sata prošla od početka koncerta pa je i umor učinio svoje, no jednim pametnim odabirom još jedne obrade, Because The Night legendarne Patti Smith, publika je živnula kao da je opet na početku koncerta. Land Of Hope And Dreams Bruce je posvetio žrtvama nedavnog terorističkog napada u Nici, a to je ujedno bio i kraj formalnog dijela koncerta. Svi smo znali da tek onda počinje prava stvar. Jungleland, Born In The USA, Born To Run, Ramrod, Dancing In The Dark, Tenth Avenue Freeze-Out, fantastične stvari nizale su se jedna za drugom, a interakcija benda i publike je bila na sve višoj razini. Tokom jedne od tih pjesama, više se ne sjećam koje, Bruce je ponovno malo uplivao među publiku u potrazi za transparentima, pa je tako pronašao natpise sa željama poput "I want to play drums with Max", "I would like to dance with Little Steven" i slično, i ono najbolje od svega - ispunio ih je! Na pozornici su se tako našli ljudi koji su svirali s E Street Bandom, među njima i dječaci i djevojčice koji su čak dobili svoje vlastite instrumente, a na licima im je bila vidljiva sreća kakvu do sad još nisu iskusili. Mislim, tko ne bi svisnuo od veselja kad bi se našao na pozornici s likovima koji su jedan poseban dio glazbene povijesti i koji još uvijek žare i pale svjetskim pozornicama, a koji su prije svega toliko jebeno simpatični da to ne mogu opisati riječima.

Shout, cover Isley Brothersa, ostavljena je kao posljednja pjesma beskrajno dugog bisa, jer nikako nisu uspijevali završiti s njom. Taman kad sam pomislio da je to to, opet bi uslijedilo ono famozno "one, two, three, four", bend bi iz petnih žila ponovno zasvirao, a publika bi posljednje atome snage trošila na plesanje s količinom veselja kao da nikad nisu imali nijednu brigu u životu.

No, i kraj je morao doći. Prije Rima pratio sam setliste prijašnjih koncerata i odmah mi je bilo jasno što se sprema kad se Bruce i po drugi put vratio sam s akustičnom gitarom i usnom harmonikom. Jednu od svojih ponajboljih pjesama, Thunder Road, izveo je u ogoljenoj solo verziji i na taj način svjetinu od 100 000 ljudi pretvorio u svoj intimni prostor prepun emocija. Nepuna 4 sata energične, fantastične i emotivne svirke dokazala su da je Springsteen vanzemaljac, osoba koja u svojoj 66. godini na višesatnom koncertu za publiku ostavlja svoju i psihičku i fizičku esenciju, osoba koja je najsimpatičniji lik ikad i osoba koju jednostavno moraš voljeti kad je doživiš uživo. Kako je gospodin Marčelo rekao sljedeći dan nakon što smo posjetili Vatikan: eto, sad ste vidjeli dvije osobe najbliže Bogu - papu i Brucea. Živa istina. Bio je to najposjećeniji, najduži i najskuplji koncert koji sam u svom životu pohodio, a ujedno i najfeelgood koncertni doživljaj do sad. Ponovilo se!

Darke

terapija // 19/07/2016

> vidi sve fotke // see all photos