Koliko mi je bilo teško riječima izraziti i opisati osjećaje koji su prolazili kroz mene kada sam slušao Perkovićev album, isto toliko ili još teže mi se izraziti riječima nakon viđenog njegovog nastupa uživo. Čovjek s gitarom i ponešto efekata za istu, defom po kojem lupa nogom, ritam mašinom, koju je tek pred kraj (na žalost) upotrijebio, na ramenima umjesto usne harmonike, čudan neki instrument, stoji pred šačicom ljudi, koji u principu sjede i baš ne obraćaju pažnju na njega. Iako su te večeri došli zbog njega. Ili možda zbog Tuborg Green Partija na kojem se mogla zaraditi majica "Ja sam na JINXima", karta za koncert u Čakovcu ili čak njihov cd. Antin cd, kojeg je pokušao prodavati u međuvremenu (a nadam se da je uspio), koštao je čak 5 Tuborga. A to znači 5 šansi za osvojiti neku od gornjih nagrada. Helou, Ante. Wotafak!!! Promatrao sam ljude oko sebe, pa čak i one koji su bili za mojim stolom i uvidio sam da se to što je radio Ante na pozornici nekolicini ipak sviđalo. Nekima je bilo shit, nekima smiješno. U svakom slučaju činjenica je ko i s albumom. AP nikog ne ostavlja ravnodušnim. I ako je to smisao, onda je pogođen. U sridu, što bi rekli njegovi zemljaci. Ili barem bliski mu sunarodnjaci.

Što se tiče svirke, u prvom setu, bilo je lagano dosadnjikavo i baš je izgledalo ko da nas želi otjerati, onoliko malo koliko nas se tamo okupilo, iako ne bi više ni stalo u KULT. Tu je bio samo čovjek, trubadur s gitarom. U drugom dijelu, oslobodio se on, oslobodili se mi, što zbog upotrebe ritam mašine i ostalih pomagala, što zbog Tuborga. U svakom slučaju, ako ništa drugo bilo je zabavnije i opuštenije.

pedja // 21/11/2007

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Video-klipići su mutni, ko i glazba…