Koliko volite Bauhaus i rani Killing Joke? Je li vam prva ploča Orgazma najbolje nešto iz plejade ex-Yu bendova (uz "Strah od monotonije" od Pekinške Patke)? Već drugi album Orgazma vam je loš pokušaj emulacije New York No Wavea? Slušate li Dobrog Isaka? Smatrate li da su Killing Joke proveli pola osamdesetih i cijele devedesete kaskajući četiri godine za glazbenim trendovima? New Wave vas asocira na pretenciozne hipstere i oronule erektilno disfunkcionalne glazbene kritičare koji sve novo što se desi gledaju kroz prizmu ljudi kojima je digitalni telefon bio posljednja tehnološka inovacija? E pa sreća za vas jer predstavljam drugi album ovog interesantnog sastava, koji je idealan za ljude kojima je dosta više kulta Clasha i sličnih protagonista muzike za yuppie kojima je punk bio prevulgaran i žestok. Nisam uspio naći odakle su (Austin, Texas, USA, op. Horvi), ali ovo im je drugi album te se oba nalaze na bandcampu labela i oba su besplatna. Ono što ovaj bend nudi je kao prikaz onog što bi se dobilo da se spoje Bauhaus i rani Killing Joke. Ne znam koliko će imponirati hipsterima, jer iako ima utjecaja Joy Divisiona, oni ne dolaze do izražaja, no većina darkera bi trebala doći na svoje. Album otvara stvar 'Sacrilege' u kojoj je očita još jedna dimenzija koju nisam spomenuo, točnije bas dionice koje neodoljivo podsjećaju na prvi Sisters of Mercy. Vokali su u pozadini i pod dobrom dozom reverba. Živahna post-punk stvar i melem za dušu ljubitelja Bauhausa. Ne, fanovi Clan of Xymoxa i slišnih post-sisterovskih bendova ovdje neće baš doći na svoje, no dopuštam da im se može sviditi. Nastavljamo sa 'Genesis', pjesmom koja nakon poprilično laganog intra nastavlja ovim, iako formulaičnim, dosta dobro odrađenim stilom. Malo žešča i živahnija od prve sasvim dobro nastavlja album. Također utjecaj ranih Sistersa, ali gitare su definitivno Killing Joke, mada bi Dobri Isak bio bolja usporedba u tom pogledu.



'Three Fires' nastavlja gdje je prethodnica stala, uz možda bas dionice koje evociraju 'Walk Away' od Sistersa, ali se opet vraća na taj, oh tako dragi Bauhaus đir. Čak bi se moglo kao referencu spomeniti Grč i njihovu stvar 'Sloboda Narodu' u pogledu gitara, ali ovo je već nategnuto, no definitivno još jedan kompliment. I dok stvar 'Existence' najviše duguje možda malo konvnecionalnijoj 'Dark Entries' i možda čak zalazi u teritoriji deathrocka, i dalje je to isti stil koji, uz male varijacije, svoje utjecaje ponosno nosi na rukavu ne srameći se jer ti utjecaji su više nego klasa u domeni te fragmentacije punka na razne podžanrove. Možda, ali sa šakom soli spomenuti 'U sebi do kraja' kultne, ali danas mahom među većinom publike zaboravljene Transmisie. Ostaju još 'Matrix of Chaos', 'Legion' i završna stvar 'Untitled'.

Sve u svemu dobar album koji ima svoju matricu, nije inovativan već odaju homage onom najboljem što se dešavalo prije eksplozije underground punka i metala u osamdesetima. Ništa nova ali je toliko dobro odrađeno da zaslužuje visoku ocjenu.

ocjena albuma [1-10]: 8

marko šiljeg // 20/04/2021