Sa čak 4 prethodna EP/ singla (i još ranijim izdanjima kada su se zvali Tragači), zagrebački čuvari blues/ roots/ americana tradicionalizma stvori su si idealnu odskočnu dasku za konačnu realizaciju debi albuma na talijanskoj etiketi specijaliziranoj za otprilike ovakve žanrove. Pjesma "Sometimes trouble come" (nema je na albumu) je 2018. bila no.1 na Ceneru Radija 101 čak 4 tjedna, a ako je suditi po tome, perspektive ovog materijala ne bi trebale ostati samo na (ne)očekivanom čudu jednog hita. Nepretenciozno uvijen u starinski zvuk i izraz kao da je stigao iz davnih vremena s konca 19. i početka 20. stoljeća kada o rock and rollu još nitko nije niti sanjao, a crnački blues se stidljivo kanalizirao u bjelački hillbilly/ country i tada još uvijek neidentificiranu 'narodnu', često i posprdno tretiranu glazbu drvosječa, stočara i gorštaka američkog zapada, te bivala dugo vremena i kamenom spoticanja rasističkim ekstremistima što niti u ludilu nisu mogli prihvatiti globalističke utjecaje ne samo crnih, već i crvenih (indijanskih) i latino (hispano) elemenata u nečemu što je smatrano specijalnošću bijelog čovjeka - kauboja, kockara, rudara, kopača zlata i općenitog patrijarhalizma u kome je muška mačoidnost još dugo bila raspršena svijest o funkcionalnosti hijerarhijskih uloga. Tematizirajući neka i ne baš uobičajena područja na nespecifičan način, točnije bez striktnog koncepta unatoč naslova koji bi upućivao na možebitnu antimimetičnost dehumanizacije zbilje, album vješto izbjegava ono u čemu su aktualni hipsteri podvalili širokoj audijenciji pod fikcijom razuma, osjećaja, egzistencijalne neuravnoteženosti i anarhičnih blasfemija s ciljem bijega od urbane civilizacije. Suprotno tome, ovdje se propituju refleksne pojave stvarnog života smještene između 'vrijednosti' i 'otpadaka', odnosno autorsko uranjanje vođe, vokalista, skladatelja, tekstopisca i svirača vrlo rijetkog instrumenta bendža, Kristijana Keveševića - Kriketa u različite identitete bilo oni vrlo stresnog suicidalnog karaktera poput pjesme "Febo" kojeg su i autor i potpisnik ovih redova jako dobro poznavali (objesio se početkom 21. stoljeća u Đurđevcu), posezanje u slatkorječivu, fotorealističnu poetsku higijenu komada "Little girl" i jedine na hrvatskom "Sve te kilometre" ili pak postmodernističkih prikaza onih situacija, slika i njenih aktera ponekad i s neizvjesnim, a i nepredvidljivim ishodima kakvih još ima i ponajviše u čemu primjerice prednjači priča o osobi koja tek nakon desete pive govori istinu (arhaično producirana "Ten beers after"), životnim kompromisima (zanimljiv humpa-cumpa staccato blues "Sometimes you take a wrong turn or pick a wrong train"), eksplikacijama prostora i vremena (novi singl "Town of lost souls"), avanturistima iza kulisa društvenog blagostanja i socijalne sigurnosti ("I can't travel fast")... Prema tome, ovdje nema nekakvih imaginarnih svjetova, fikcija, oživljavanja, izmišljanja ljudskih farsa ili eskapada u potištenu otuđenost. Potencira se, prije svega činjenica prividne nonfikcije, autobiografskih memoara i ponekog sofisticiranog 'bullynga' u dijalogu sa stvarnošću, onomad što se kaže da su uloge vrlo dobro znane autoru, ali su zbog artističke naravi izazovno stilizirane van lirske personalnosti s vrlo malo unutarnjeg monologa.



To se možda i ne osjeća prvom prilikom kad se album zavrti, možda niti drugom, trećom repeticijom jer je glazba obavijena uglavnom mirnijim, umjerenim, pa i vrlo baladičnim tonovima koji nisu za đusku i mešetarenje nekim standardno prihvatljivim obrascima kad se govori o ovakvom stilskom izričaju u kome je mnogo toga sabijeno. Da ne selektiram novovjekovne 'kordunaše' i ine odmetnike koji su se isključivo zbog trendovske opozicije priklonili vrlo sličnim performansima (biti akustičar, ekološki, emancipirano i socio-politički osviješten uz bogati društveni angažman i svjetonazor), Krike i ekipa namjerno opovrgavaju rock kulturu vraćanjem u daleke korijene izgrađivajući besprijekorno isklesan i iskresan zvuk one glazbe koja se nije svirala na električnu struju, tamo davno negdje u blatnjavoj rudarskoj i kaubojski neurednoj Americi još prije nego li će Bijela kuća imati elektrifikaciju, a o Prvom svjetskom ratu će izvješća dobiti telegrafom i telefonom. Akustična 'dobro' Gibson gitara Željka Platužića - Žaca, slijepog bubnjara Marka Bakovića - Markana, najnovijeg basiste Zlatka Ivankovića (inače bubnjar Čudnoređa), te Kriketovih lirsko-vokalnih i sviračkih majstorija (povremeno i na usnoj harmonici, ali ne prečesto), ovaj album uokviruju, elem, van standarda današnje retrospekcije i eklekticizma. Tek će se u "Ride on" zaputiti u debelu preteču blues-rocka kakav su cirka prije pojave električne gitare prakticirali Blind Lemon Jefferson, Big Joe Turner, Robert Johnson i kompanija tamo u doba prohibicije između dva svjetska rata, dok je "Coffin" pak jedina u kojoj se koristi 'elektrika' na žicama samo u sitnim solo intervalima. A potvrda tog uistinu starinskog štimunga pristiže u završnoj "One day" katapultiranoj kroz obzor zvrkastog kabaretsko-šansonjerskog stila specifičnog upravo za spomenuti pre-war period u kome se počeo stapati ruralni i urbani stil.

Pa ipak, govoriti o suštoj retro građi ne drži vodu, ovo su roots elementi koji s revalorizacijom 'mrtvih' heroja i njihovoj znamenitoj simbolici pretakanoj i metamorfoziranoj bezbroj puta nemaju veze. Uostalom, bend je već samom svojom pojavom još u vrijeme Tragača nagovjestio ozbiljnu potragu za arhaičnim zvukom, stilom i kompletnim izričajem, a s ovim konačnim debi albumom to je potpuno i dokazao i pronašao.

Naslovi: 1.Town of lost souls, 2.Little girl, 3.Febo, 4.Ride on, 5.I can't travel fast, 6.Ten beers after, 7.Sometimes you take a wrong turn or pick a wrong train, 8.Santorini, 9.Coffin, 10.When you go, 11.Sve te kilometre, 12.One day

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/03/2020