Izgleda da su počela nadigravanja bivših ortaka Spandau Ballet: prvo je izvorni gitarist i autor većine diskografije benda, Gary Kemp objavio nakon 26 godina drugi solo album "Insolo" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30755 (2021) koji je prošao začuđujuće dobro (UK no. 43), a onda je i frontmen Tony Hadley realizirao još bolji "The Mood I'm In" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=33168 (2024), ali daleko slabije zapaženiji. Činjenica jest da je Kempa gurala Columbia Records, a Hadleya tanani Revolver Records. Nego, ovaj službeno treći solo rad Kempa popravlja površno prosječan dojam prethodnika inkorporirajući se u zvuk i stil starog slavnog benda na razini baladičnosti i soft-rocka u kome se prepoznaju karakteristike onog suptilnog stila, njegovih idola Pink Floyd, a potom i Steely Dan, te progressive-rocka 70-ih u modernom pop-rock/ radiofriendly maniru. Objedinio je ovdje kroz čak 14 pjesama veliki dio svojeg iskustva u introspektivnom i vrlo privlačnom dizajnu na melodramatičnom poligonu očito baziranom kroz interpretaciju vlastite duše, frustracija i emocija u kojima se tjeskobno kaje što nije na najbolji način oplakao smrt vlastitih roditelja. To se najprijemčljivije odražava u naslovnom singlu "This destination", optimističnoj pjesmi kao uzetoj iz srednje faze Steely Dan, dakako prije onog kreativnog posrtanja "Gaucho", a onda i u drugom singlu "Take the wheel" kojeg kao da su napisali Donald Fagen i Walter Becker u kasnim noćnim satima u New Yorku razglabajući o nestalim beatnicima iz 1950-ih, to jest, autor se vraća u vrijeme prije vlastitog rođenja komentirajući romantiku i noir vlasitih roditelja (gudački aranžman potpisuje John Metacalfe, ex-Durutti Column). A tu se mora primijetiti da se Kempov vokal pretvara u Peter Gabrielovski siže iz doba Genesis. Još jedna vrlo bliska pjesma je "At the Chateau", prava Steely Dan reminiscencija, odlična, nema što, s ponešto onog vokalnog CSNY i Rod Stewart fluktiranja.







Velika većina ovih pjesama bi sjela idealno u repertoar slavnog benda, primjerice raskošan i uglađen uvodnik o prolaznoj modernosti Londona koji odavno više nije centar svijeta "Borrowed town" s kombinacijom saksofona i klavira u Floydovskoj eleganciji od skoro 6 minuta komplementarne prog-rock balade (čitaj: odlične!), potom sentimentalne "Put your head up" s također prog-rock elementima u kojima se ponešto osjeća i rani Marillion utjecaj iz prve epohe s Fishom na vokalu, pa zgodan plesni humpa-cumpa pub-rock/ new-wave "Dancing in bed" blizak kombinaciji The Cure, ranog Joe Jacksona, Elvis Costella i R.E.M., ali ima nekoliko zaista intrigantnih iznimaka poput mračne indie-folk/ dark-folk "I know where I'm going" u kojoj razmatra vlastiti bijeg iz pretovarenog sjećanja stihovima 'nikad nisam mislio da mogu opraštati, jer nikad nisam mislio da ću postati punoljetan', zatim još jedne vrlo slične "Work" u kojoj orkestracije sukobljava s klavirskim staccatima, a da stvar bude još dramatičnija, zadnji dio albuma je iznenađujuće kreativan.



Posebno je zanimljiva "Windswept street (1978)" u kojoj govori o vremenu prije novog romantizma kada je pokojni Steve Strange (Visage) stajao ispred kluba Blitz određivajući po imageu tko može ući u ondašnji otmjeni night party 'crush the anvil the night club school'. Pjesma "Johnny's coming home" djeluje kao da ju je otpjevao trijezan Axl Rose bez ikakvog preseravanja, rečemo, za vlastitu djecu i njihove prijatelje, a opet je prog-rock formata sabijenog unutar manje od 5 minuta.

Da ovo slušate bez znanja o kome je riječ, sasvim sigurno bi pobrkali lončiće. Možda nježan David Coverdale, koji puta i još jedan trijezan, spomenuti Rod Stewart ili neki brit-pop velikan poput Guy Edwarda (Elbow), ali sigurno vam na pamet ne bi palo da su ovo pjesme jednog od autora najpopularnijih pop-rock hitova 80-ih godina. Kemp ima istinske vještine pisanja kompleksnih i prijatnih pjesama koje se urezuju u pamćenje od prvog slušanja, a nimalo nisu banalne. Jeste, ovo odavno više nije 'in', ali je puno bolje i kreativnije od gomile izvođača i autora na koje su Spandau Ballet utjecali.



"Chant no 1 (I don't need this pressure on)" se sigurno više nikad neće ponoviti, niti kao fantastična igra Crvene Zvezde protiv Arsenala na nekadašnjem Highbury stadionu kada su Englezi izbačeni iz osmine finala kupa Uefa 1979. godine. Bila su to sjajna vremena ranog novog romantizma (i post-punka) kojih se prisjeća Kemp, navijač Arsenala odrastao baš u Highbury kvartu.

Naslovi: 1.Borrowed town, 2.This destination, 3.Put your head up, 4.Take the wheel, 5.Dancing in bed, 6.Windswept street (1978), 7.Johnny's coming home, 8.At the Chateau, 9.Work, 10.Giving it up, 11.I know where I'm going, 12.Boy, 13.True (live, acoustic version), 14.Through the barricades (live, acoustic version)

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 06/03/2025