Što očekivati od revivala nekad popularnog banda koji je objavio sedmi studijski album nakon punih 20 godina neaktivnosti?

Prije svega, ovo je kompilacijski prikaz njihovih najznačajnijih hitova koji su snimljeni u novim verzijama s malčice drugačijim aranžmanima prilagođenim upravo za predstojeću povratničku turneju. Pa shodno tome, ovdje ne treba tražiti nikakvu dlaku u jajetu niti nešto pretjerano kreativno jer su album zaokružili samo sa dvije nove kompozicije, uvodnom "Once more" i završnom "Love is all" između kojih su posložili 11 velikih hitova iz razdoblja 1981-1986. S njihovog posljednjeg pravog studijskog albuma "Heart Like A Sky" (1989) nije uvrštena niti jedna kompozicija zbog dugog i žučnog sudskog spora oko autorskih prava gitariste Gary Kempa s ostatkom ekipe radi čega se ustvari band i rasturio 1990.

Njihovi hitovi tokom '80-tih bili su nezaobilazni dio plesnih disco-podija, komercijalnih radio stanica i bezbrižan, neopterećeni laid-back paravan za svaku prigodu, no u svemu tome bilo je određenog šarma i šmeka koji je ostavljao ugodan dojam. Raskrstivši sa nemilim potezanjima po sudnicama tokom '90-tih i polovicom prve dekade 21.stoljeća, te nakon zakopane ratne sjekire na paralelama braće Garya i Martin Kempa koji je nakon razlaza pokušao ostvariti glumačku karijeru (najznačajnija mu je uloga u filmu "Bodyguard" s Whitney Houston i Kevin Costnerom), band se poput uvijek im bliskih uzora Roxy Music ili Ultravox ponovno odlučio okupiti, te usput pokušati ostvariti barem dio stare slave. Albumom nisu dosegli sam vrh, ali činjenica da su 25.X 2009. dospjeli na UK no.7 govori da još uvijek imaju zavidnu podršku publike, te da ne trebaju strepiti od sindroma praznih dvorana. Zbog toga je ovakav album s obradama starih hitova bio i sasvim logičan potez nakon kojeg će se moći jasno vidjeti može li band nastaviti dalje u svojoj nakani da se posveti komponiranju novog repertoara. Dvije navedene nove kompozicije su ležerni, klasični Spandau Ballet s natruhama soul-popa i jednostavnih melodijskih linija blago podebljanim gudačkim harmonijama, te su bazirane na njima rijetko korištenom instrumentu - akustičnoj gitari. Tony Hadley i dalje ima svoj prepoznatljivi vokal koji ništa nije izgubio u svojem šarmerski arogantnom naglašenom stavu, tu je i dalje prisutan saksofonist i klavijaturist Steve Norman, kao i cjelokupna originalna postava sa bubnjarem John Keebleom i braćom Garyijem (gitara) i Martinom Kempom (bas). Normalno je da su vizualno i fizički ostarjeli, čisto malo su dobili na kilaži, ali i dalje djeluju vitalno kao i njihovi stari hitovi u novim verzijama koje im je producirao mag brit-popa Danton Supple, proslavljen nakon uspjeha Coldplay albuma "X&Y". Neke od ultimativno plesnih kompozicija, poput "To cut a long story short" i najsnažnije "Chant no.1" su ponešto izgubile na svojem tempu koji je u njihovim ranim danima bio okrenut ka funku i synth pop/post-punk/new romantics stilu koji ih je izbacio u sam vrh tadašnje scene '81-'82, no i s ovakvim rezultatom gdje su gotovo izbačene električne gitare i korištena akustika s masnom potporom starinskog zvuka klavijatura, može se zadovoljiti novopridošli hedonizam ovih nekada vrlo sugestivnih plesnih hitova. Ultimativne skladbe "Gold", "Through the barricades", "Only when you leave" (ova potonja djeluje nekako najkompaktnijim i najprivlačnijim pop komadom albuma nalik na Coldplay) dobile su novu plesnu aranžmansku strukturu sa orkestriranim aranžmanima gudača, "True" je adaptirana na relaciji akustična gitara - piano/orgulje, "I'll fly for you" i "Lifeline" u stilskoj poveznici njima uvijek bliskih Steely Dan/ Sting/ Sade/ Simply Red, ali su zadržale svoj izvorni mekani soul-pop šlih za ugodnu razbibrigu uz povremene sitne natruhe jazz-popa. Naoko, najbolji aranžman dobila je "She loved like diamond" s njihovog najkreativnijeg albuma "Diamond" sa pojačanim gudačkim harmonijama i daleko pitkijom, ležerno plesnom atmosferom koja je 1982. bila prehladna i tugaljiva zbog izuzetno mračne produkcije Richard James Burgessa, kao i ne pretjerane tehničke instrumentalne potkovanosti samog banda. Posljednja u nizu obrada, "With the pride" je ogoljena kompozicija odsvirana samo na akustičnoj gitari.

Kroz uglavnom ležerni unplugged session djelomično obogaćen gudačima i potporom klavijatura, Spandau Ballet su napravili sasvim zadovoljavajući povratnički album koji je prvenstveno namijenjen njihovim već ostarjelim obožavateljima, te radio-friendly i mainstream orijentiranim medijima. Kada se promatra njihov zvuk i uglavnom temperamentni plesni pop naboj iz '80-tih u odnosu na ovaj contemporary, da ne kažem novokomponirani album, nekadašnju energiju pretvorili su u suptilnost bezbrižnog starenja kroz i dalje jednostavne melodije i klasične formate u novom ruhu. Ništa pretjerano inovantno, ali ništa niti osobito loše. Sve su to i dalje pitke, ugodne, bezbrižne i nonšalantne pjesme od kojih su neke, poput "True", "Gold" ili "Only when you leave" odavno postale pop evergreenima.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 12/11/2009