Prvi album "Egzil" nije došao do mene, a kad sam ga poslušao ovih dana, 'sjeo' mi je jer je odličan, šašav i otkačen poput Let 3. Naime, sve do ovih dana pojma nisam imao o ovome bendu, točnije projektu gitariste i pjevača Emira Balića koji se stilski vrzma s punkerskim stavom u new-wave stilu pokušavajući udahnuti novi život slavnog new-primitivisma. Taj prvi, odličan album "Egzil" (2018) je, koliko mi se čini prošao nezasluženo nezapaženo, što se tiče mog radara. Bio je tu, navodno i drugi "Black Mama", a sad je došao i treći. Na prvu, pričinilo bi se da je posrijedi neki novi zafrkantski štos sarajevske rock škole s jasnim komercijalnim ciljem ako se usporedi s debijem. Pa, ima tu aditiva za uspješnice, to je nesumnjivo počevši od prva dva uvodna singla "Mamma roma" koji se sofisticirano šegači s folkom u 3/4 taktu zadojivši se i u dub/ reggae, te "Via Jugoslavija" kao podsjetnik na ska/new-wave kojeg je upravo manjkalo na sarajevskoj sceni ranih 80-ih, izuzev hita "Ha-ha-ha" Bijelog Dugmeta, pa nije niti nimalo čudno što se ovdje pojavljuju pozadinski stihovi kultnog hita "Mali čovek" Šarlo Akrobate.





Već u ove prve dvije pjesme se osjeti dostatan punkerski angažman kojeg nadopunjuje lirski banalno sročen komad "Nema veze" o majmunima različitih vrsta s onim otrcanim stihovima 'nema veze za Engleze, za Francuze - gole guze/... za Kineze', ali imaju upereni srednji prst za 'budale koje ionako sve već znate'. Emir ima hrabrosti da se suoči konstruktivnom ironijom ciničke kritike u obliku dovitljivog vica, doduše prastarog kakvog punkeri i novovalci nisu htjeli koristiti. Uzeti ću da su ovo samo udice za privlačenje poput štoseva Dubioza Kolektiv. Možda uspije. U predviđanjima sam vrlo loš i tu ništa ne bih želio odugovlačiti. Neke pjesme su sentimentalno-patetičan dekor Crvene Jabuke (balada "Kad me ljubi") uz prstohvat funkiranog soft-rocka Steely Dan ("Blud"), elegičnosti Zabranjenog Pušenja nakon rasapa Juge s povratničkog albuma "Filidžan viška" ("Pozovi me kad svi odu"), vrhunac angažirane kreacije se doseže u "Motam karatam" s blagim insinuacijama na Canned Heat evergreen "On the road again" gdje Emir nema dlake na jeziku kroz blues vožnju spominjati nekoliko bezobraznih riječi na temu igre nacionalizma prošlosti ex-Yu. Hipotetski se može utvrditi da je ovo namjerno, čak i blagi, nježan falset pokojnog Alana Wilsona kojeg se malo tko sjeti da je bio jedan od prvih članova tragičnog 'kluba 27' odapevši od overdosea 02/09/1970 s naravno, 27 godina. I to je možda namjerno. Ne bih rekao slučajno.

Album se kotrlja u klasičnim gabaritima dobro poznatog shematskog plagijata Bregovića, Štulića i svih nasljednika koji su, kako koji, uspjeli s velikom popularnošću. Samo da dodam, "Rokenrol revisited" je plagijat Bowiea "Fame", "Kandirano voće" u (raz)blaženom ska/punk naboju tvrdi 'sred pušaka bajuneta/... mi vjerujemo u snove' aludirajući na ciljani auditorij blizak Radio Aktiv, naravno i Hladnom Pivu, te Mile Kekinovim frakcijama. Naslovna "Taksirat" ide u prilog Crvene Jabuke s daškom hipsterskog indie-rocka, ali zna se da svi komercijalno usmjereni Sarajlije i rock Bosanci nisu imali ama baš niti trunke alternativne supstance. Bregović ih je naučio kako treba 'kupiti metar ploča iz inostranstva i krasti stvar po stvar', kako reče, nekad veliki Jura Stublić u pjesmi "Pljačka stoljeća" davne 1982. godine.

Ovome albumu uz svu elementarnu lirsku slobodu Emira Balića manjka originalni svirački scenarij. Bregoviću i Štuliću nije bilo teško napraviti sve one hitove koje su pokupili s mnogo ploča kojih u ono vrijeme nije bilo u našoj nekadašnjoj velikoj federaciji. Emir Black Mama se poigrao s velikom ostavštinom new-wavea na sentimentalno angažiran način novog primitivizma u trećem koljenu što nimalo nije loše moderniziravši zvuk ionako otrcanog Zabranjenog Pušenja, a o Plavom Orkestru da ne govorim premda u njemu gitaru svira jedan od najšminkerskih zagrebačkih punkera La Fortunjeros.

Ovo je biznis, a nije umjetnost. Kao kad Phil Collinsu 'jakna nije bila potrebna' 1985. jer je bio najljepši i najpoželjniji muškarac na svijetu koji je četiri godine kasnije '...bio puno ozbiljniji', tako i Emir koristi sve blagodati za privlačenje svekolike pozornosti i pažnje. Ako se ove pjesme ne vrte na radio stanicama, onda nikakve koristi. Ovo bi trebao biti novi veliki izvođač koji skuplja narodnjake i rockere, ali nisam siguran da to bude prošlo...

Naslovi: 1.Mamma Roma, 2.Via Jugoslavija, 3.Nema veze, 4.Kad me ljubi, 5.Blud, 6.Pozovi me kad svi odu, 7.Motam karatam, 8.Taksirat, 9.Rokenrol revisited, 10.Kandirano voće, 11.Samo jedna riječ

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 20/02/2025