Death doom renesansa ide dalje, iako malo smanjenim intenzitetom nego prije godinu do dvije, dosta toga se više naslanja na death tradiciju time evocirajući uspomene na ranu fazu žanra, kada su Winter, Paradise Lost, My Dying Bride i Anathema još uvijek tapkali takoreći u mraku i eksperimentirali sa utjecajima van svojih death metal ishodišta. U međuvremenu se štošta dogodilo, žanr je prvo metastazirao u doom gothic, pa su onda svi imali "hej, hajdemo biti Depeche Mode sa gitarama" fazu, koja je ako ćemo iskreno- bila jedna golema blamaža, od Paradisea do Theatre of Tragedy sa tek pokojom iznimkom u vidu 'Deeper kind of slumber' od Tiamata ili 'Butterfly Effect' of Moonspella (Ajde dodat ćemo i '34,788%... Complete' od Bridea), da bi nakon toga žanr pao u drugi plan nakon što je Black Metal zagospodario ne samo underground ili žanrovskim- nego i mainstream stranicama i valovima do točke da ste u neko doba noći mogli čuti i Impaled Nazarene na MTVu, o Dimmu Borgirima i Cradle of Filthima da ne govorimo. Što se subžanrova samog dooma tiče, prošli su u međuvremenu Post Metal, koji ako ga izbanaliziramo u biti zvuči kao atmosferični sludge, i ona faza stoner doom revivala kada sam osobno imao noćne more od svakodnevnog gledanja pjesama Goatsnakea u objavama na društvenim mrežama. A onda se desio Vallenfyre, side projekt Grega Mackintosha iz Paradise Losta i na neki način, uz poneko ime iz undergrounda vratio žanr u centar pozornosti. My Dying Bride, kako mi kažu- je održao nivo kvalitete, iako još nisam osjetio potrebu da poslušam nešto nakon Dreadful Hoursa, možda hoću, ne znam, Dok je Nick Holmes svojim radom u Bloodbathu stvorio zanimljiv combo gdje death metal i taj trademark Paradise Lost stil simbiotično koegzistiraju. Ima tu još imena iz undergrounda ali da skratim priču: Tenebrynth ne zvuči tako. Toliko su nov bend da nemaju metal archives stranicu, nemaju bandcamp, sve što imaju je facebook stranica i album koji je stavljen na preview na youtubeu. Za metal archives ajde ali ako već ciljaš na neki ultra kultni status onda si mogao i bez te facebook stranice, no razumijem da postoji potreba masovnijeg oglašavanja, pogotovo ako planiraš nastupati live.

Full LP:



Od pukog uvoda u 'Unholy ashes' biste možda i pomislili da se radi o konvencionalnom doom metal albumu, ili uvodoj špici u neku epsku seriju, ali dojam vrlo brzo mijenja izmučeni vokal, koji bih opisao kao da Lee Doriana iz faze 'Forest of Equilibrium' albuma stavite u ćeliju i primjenite neko ozbiljno psihološko mučenje koje traje godinama, a onda mu pred očima pobijete sve najmilije. Album zbilja počinje težačkim death doom riffom popraćenim tim mučenim, proganjajućim zavijanjem, dok glazba, iako ima klavijature, ne pati baš od neke teške melankolije, tu i tamo neki poznati moment, ali usprkos korištenju dobro utabane forme, iskustvo je potpuno drukčije. Sama pjesma, ili bolje rečeno intro, potom čini puni krug i završava odjavom početne dionice.

'To be judged' ima slične vokalne egzibicije, ali ovaj put pojačane nečim što podsjeća na filmsku naraciju, ali sa dijabolične strane. Nešto kao Maniac na Mayhemovoj stvari 'Fall of Serapths' otprilike. Beat je atipičan, i bas bubanj drži nekakav techno (?) ravnjak, dok gitare rade taj neki teški death doom, koji malo ubrzava prije nego padne u očekivani ponor, no bend ne pati od ponavljanja tugaljivog riffa ad nauseam, već se drži ove neke forme koja se tek u prolazu dotiče sa onim na što bi čovjek pomislio pri spomenu žanra. Sve ovo zvuči kao soundtrack za kakvu noćnu moru gdje figure izobličenih lica uperuju prst u vas i smiju vam se dok pokušavate shvatiti što se dovraga događa, dok na pijedestalu na drugom kraju sobe sjedi dijabolična figura koja očito upravlja cijelom groteskom.

'Become as dust' na svom početku daje malu dozu konvencionalnosti, no ti vokali izbijaju svaki eventualni gušt iz ovog albuma i jamče neudobno i uznemirujuće iskustvo (i ovo je kompliment). Kako je sve ovo ipak i sporo i učmalo trajanje pjesme od 5 minuta je iznenađujuće kratko. Sad možda je do nekonvencionalnog, više eksperimentalnog pristupa, možda je do toga da je ipak prvi album, ali eto, klasičnu doomaru i konvencionalne aranžmane dobijamo tek u trećoj pjesmi ako kontamo i intro. 'The solemn march' je isprva više funeral doom stvar zahvaljujući atmosferi, no i ona vrlo brzo prelazi u death doom iako zadržava makar neku dozu trademark doom melankolije. Možda su zažalili prethodne dvije stvari, možda je umro član familije, nećemo nikad saznati, ali sigurno nije lako, još pogotovo kada imate atipičan vokalni stil koji mješate sa izmučenim vriskovima i stereotipičnim "cookie monster" vokalima. Stvara se dojam da pokušavaju previše toga odjednom, ali je barem dovoljno drukčije, a pritom dovoljno dobro i atipično da amortizira oštricu kritike. Pjesma uplivom klavijatura dobiva malo mračniju dimenziju i time dolazi do svog kraja.

'A slipping halo' nastavlja ovaj niz pjesama koje u prvi moment možda i zvuče konvencionalno, ali se vrlo brzo prešaltaju na neki teški i izmučeni stil lišen pretjeranog aranžiranja ili uobičajenog "flow-a". Prvi je album pa ovo sve, iako možda malo nabacano ima nekog smisla. Bend se traži, ali težina kakvu bismo i očekivali od doom metal izdanje je definitivno tu. Stvar prolazi kroz deatherskije, potpuno avangardne i atonalne momente, dok najbolji dojam ostavljaju monolitni death doom riffovi. Zapravo imate sve što biste i očekivali od jednog ovakvog albuma, ali se ništa ne ponavlja dovoljno da bi postalo predvidljivo, ili čak uramljeno u bilo kakvu formu. Freestyle death doom takoreći.

'Morbid acceptances', kao i svaka pjesma dosad, počinje kao standardni death doom prije negoli ulete vokali i atipična struktura koje ovo izdanje uostalom i čine interesantnim. Ne sumnjam da će bend prije ili kasnije naći neku formu u kojoj će se skrasiti, ali ovo traženje mi je zaista simpatično. Kombinacija growlova i izmučenih clean zavijanja čini svoje, mada ova stvar najviše dosad ima nekakvu glavu i rep, koliko god to mogli neobavezno ustvrditi, jer sve ovo djeluje kao jedna rafinirana improvizacija, radije nego kao osmišljen i uvježban album.

'Back to the Earth' počinje odličnim groove riffom, ali i ona pada sa klisure u bespuća nepoznatog prije negoli se taj konvencionalni pristup stigne uopće razviti. Ne odstupa od ostatka albuma, gdje improvizirani pristup i mračnija atmosfera čine atipičnu cjelinu za ovaj žanr, dok album svom kraju privodi skladba 'Six feet hunger'.

Prvi je album ali mislim da je ovaj kaos koji sam upravo slušao bio namjeran, što u neku ruku djeluje osvježavajuće jer je izbjegao klišeje žanra, dok sa druge strane možda bude naporan određenom dijelu slušateljstva. Amo reći ovako- ovom albumu definitivno dati šansu ako volite Wormphlegm, ne zbog nekih velikih sličnosti, nego zbog atipičnog pristupa; ili ako jednostavno želite čuti doom koji glazbeno više ima zajedničkog sa sporim deathom negoli sa standardnim death doomom. Nešto što je bliže švedskom Funeralu (bend) ili funeral doomu ala Inverloch (iako ne imitira stil)- negoli My Dying Brideu. Malo je još to nedorečeno, prvi je album, ostaje vidjeti kako će se projekt razvijati u budućnosti, ali uz sve nedostatke možda bude iznenađujuće vrijedno štivo za ljubitelje žanra.

Tracklista: 1. Unholy ashes, 2.To be judged, 3. Become as dust, 4. The solemn march, 5. A slipping Halo, 6. Morbid acceptances, 7. Back to the Earth, 8. Six feet hunger.

Ocjena (1-10): 6,5

marko šiljeg // 19/07/2024