Mogao bih odma na početku uskliknuti 'bravo Nišljije!', ali ostaviti ću to za konac. Naime, ovaj bend okupljen oko bazičnog, prvo vranjskog, a onda niškog trojca Dawn Of Creation, te članova još starijih bendova Deeper Down, The Bloody Earth, Beyond Flesh, Invaded i Decomposed, nakon šest godina djelovanja ekstraktirao je svu bit zanata u vraški zahtjevan i vrlo nategnut debi album. Kad sam u početku samo ovlaš bacio pogled na žanr progressive metal, pomislio sam kako će ovo biti još jedan u gomili regionalnih klasika, a dakako i šire s obzirom da je sam progressive toliko raširen po čitavom svijetu, te ga količina izdanja čini pretjerano natovarenim, a shodno tome i konkurentski gusto zbijenim igračima od kojih se teško probiti u memoriju za dulje staze pamćenja. Međutim, na sreću, nema ovdje onih uobičajeno prisutnih oblika kompozicija s dugačkim uvodima, stepenastim kolažima prošaranih svime i svačime, naglih skokova, preobrata, simfonijskih zahvata, a s obzirom da imaju i dva seta klavijatura (Andrea Tomić i Marko Tričković), nema niti onih (be)smislenih pasaža koji bi u izrezanim intervalima mogli davati kompoziciju samu za sebe neovisno od ostatka infrastrukture. Njihov stil je drugačiji, prije svega iznikao na temeljima ekstremnog blacka koji pršti iz svih pora, te kombinacije s death/ thrash medikamentima koji od teme do teme imaju svoje epizodne uloge koji puta jasno zaprživši melodic death. Interesantno, glavni vokalist je upravo Tričković za klavijaturama, a njegov glas je duboko grleni, opako režavi pravi black gotovo na granici roktanja, takoreći bolji se ne može niti zamisliti u ovakvom stilsko-žanrovskom spoju koji uz sve navedeno ima i mračni atmosferski laid-back klavijatura koje rijetko izlaze u prvi plan dajući ritam sekciji, te gitaristu Petru Jovanoviću (ritam gitaru i bas svira Miloš Đorić ex-Dawn Of Creation) vodeću ulogu kreiranja vitalne okosnice sa čitavim arsenalom toliko izmjenjljivih riffova da ih niti sam Robert Fripp u zlatno vrijeme King Crimson nije mogao 'izumiti' na jednom albumu. A s druge strane, gitara upravo otvara urnebesne putešestvije koje ponekad zapadaju u urnebesno glamurozne solaže cifranja i kićenja 'catchy' i elementarnih virtuoznih skala da se učini kako bi tu i tamo mogli uskočiti Satriani i Steve Vai. Po mom ukusu, takve dionice su ovdje ponekad pretjerane, ali što sad... Gitarski maestro si je dao slobode da potencira konciznost.



Tematske sfere su u dubokoj intimnoj rezignaciji psiholoških razmatranja života i smrti, koji puta i suicidalnoj poput odlične uvodne "The shadowtheater" (vjerojatno jedna od njihovih prvih skladbi, na youtube je postavljena još prije 3 godine s dvojicom ranijih gitarista) što odvali dostatno kompleksan temelj, a k tome, lirike u svakoj pjesmi ima više nego li stihova na jednom standardnom punk ili pop albumu. Odlazi se i u fantaziju kroz zavrzlani tijek fabule "An acolyte of her temple" s epskim nadahnućem između poštovanja, nesigurnosti, straha i horrora čovjeka koji je spoznao sistem i zakon okolice, a onda se izgubio u vlastitoj agoniji sumanutosti, u najkraćoj "In my land" se relativnim realističkim scenama opisuje jutro koje donosi sumrak, sivo nebo i tmurno sunce aludirajući na dobro znanu socio-političku situaciju gdje su na pomolu oluje prije nego što nestane svjetlost da bi se dramatika nastavila u obrednoj molitvi "Hypnos" pokušavajući naći spas i utjehu kroz mitski pristup, odnosno bijeg u bajkoviti prostor.



Najbolji komad je 10 minuta dugačak instrumental "Descent into the event horizon" u kome se auditoriju daje slobodno na volju da špekulira i doživljava scenarij, doduše, ovo je mogla biti i naslovna pjesma suočavajući se s komešanjem stvarnosti i mašte, a konačan rasplet u završnoj "The living fortress" doima se poput spomenika, dokaza o neobičnoj citadeli razuma, tame, bijesnog pulsiranja mrtvih, mase strvine, baš kao što nadrealističan omot dočarava vlažan, gadan i nimalo ugodan ambijent.

Full album:



S ovakvom dramaturško isklesanom pričom, sadržajno bogatom opisima, metaforama i gomilom stihova, takoreći svaka tema je epizoda za sebe, ovih 50 minuta albuma ima filmski karakter distopijskog SF horror thrillera s apokaliptičnim predznakom, pa zašto ne i mogućom ekranizacijom jednog dana. U principu ljubitelj sam takvih filmova, a što je interesantno, ovdje nema brutalnog nasilja već mnogo uznemirujućih scena iz rakursa glavnog lika što pokušava dostojanstveno koračati životom suživljavajući se sa svim prisutnim nevoljama fleksibilno se adaptirajući situacijama. Sjetimo se da je Darwin rekao 'neće preživjeti najjači i najhrabriji nego oni koji će se najbolje prilagoditi promjenama'. Čini se da su Nišljije već ovim debitantskim albumom ušli u pravu opciju, štoviše i jedinu moguću za psihološki opstanak sagledavši realnost kanaliziravši je u čvrsto smislen i jezgrovit rad što ostavlja dojam karakterno jake, metaforičke cjeline od početka do kraja. Bravo!

Naslovi: 1.The shadowtheater, 2.An acolyte of her temple, 3.In my land, 4.Hypnos, 5.Descent into the event horizon, 6.The living fortress

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 08/07/2024