S Vampire Weekend se nisam družio jako dugo što se tiče recenzije od sjajnog debija www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=4200 iz daleke 2008., tad su mi bili sasvim 'cool', no kad su s narednim albumom "Contra" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=7817 dospjeli na USA no.1, prestao sam ih pratiti, mada sam preslušavao sve njihove naredne albume očekivajući da će ih recenzijom popratiti ekipa s Terapije, baš ona indie-rock škvadra. Pisma nije bilo, samo tišina, a Vampire Weekend, koliko mi se čini, nikad nisu nastupali u našim krajevima mada je vođa Ezra Koenig židovski sin komunističkih izbjeglica iz Rumunjske i Madžarske. Čovjek vjerojatno ima veliki prezir prema Istočnoj Europi, a valjda i prema Hrvatskoj zbog poznatih povijesnih razloga. Biste li vi išli u državu gdje su vam ubijali narod zbog nacističke mržnje? Zanimljivo, koliko god da imate simpatije prema Ezri, istodobno ne može se s nacističkog rakursa osporiti njegov doprinos ka pomirenju koje ne postoji u političkim nazorima. Pogledajte šta se dešava u pojasu Gaze: novi rat i tisuće nevinih ubijenih, a Ezra to kroz svoje, vrlo lijepe pjesme, odlično odsvirane, čak neke i sa specifičnim gitarskim staccato/ arpeggio načinom oblikuje u socio-političke revoltirane pjesme koje nisu niti punk, niti post-punk ili pop ili world-music, to jest, on je glazbenik kojeg itekako pere i praši rat u pojasu Gaze, a ne zna za koga bi navijao. Odnosno, ovdje se dešava kompromis. Onaj otprilike sličan "Combat Rock" The Clash kad je Margaret Tatcher išla oružjem na bezazlene Faklandske otoke u Atlanskom Oceanu s nekoliko stada pastira ovaca, a ako niste znali, Ezra je preživio američku zračnu invaziju 80-ih u Europi, te se ovaj puta obračunava s prošlošću.



Političko-punkerski stav i angažman ovog albuma je na visokoj razini mješajući i ugodan pop, ali i akustiku, onu najobičniju kroz 10 različitih pjesama počevši od uvodnog singla "Ice cream piano" koji otkriva suštinu albuma nježnim figurama daleko ispod prgavog Bob Dylana, u The National elegiji i snažnoj eksploziji pop pjesme za svako raspoloženje, uključujući i Nove Fosile i Prljavo Kazalište uz učešće razigranih gudača u zvučnom zidu. "Classical" ima poveznicu s legendarnom pjesmom The Fall iz 1982. nizajući čak 7 singlova precizirano usmjerenih na imaginarni koncept sofisticiranog naslova albuma aludirajući na Stari zavjet kada se Jahve pojavljivao pred izabranim stjegonošama dajući savjete, smjernice, a bome i navodeći vitalne vođe na svete ratove protiv grešnika paprčivši ognjem i sumporom pomiješavši im jezike da se ne bi međusobno razumjeli.



Svaka od pjesama ima finoću prepoznatljivog artizma skladanog za trojac (multiinstrumentalist Rostam Batmanglij ih je napustio 2016. posvetivši se solo karijeri), no i mnogo gostovanja studijskih glazbenika koji proširuju šturu bazu komplementarnog gitara-bubanj-bas izraza, a dakako, tu je i ogroman svirački Koenigov talent bez kojeg ova glazba ne bi imala nekog većeg efekta, primjerice "Capricorn" izranja iz običnih akustičnih legata, ali nadogradnje s klavirom i gudačima daju svoj široki revijalni sukus, kao i režave gitarske distorzije. "Connect" pak počinje virtuoznom klavirskom etidom u pumpajuće acid-jazzy minijature nafilane orguljama i brzim tempom bas pedaliranja uzimajući ponešto i od gradskih genijalaca Liars, posebice što se tiče uvrnute psycho atmosfere iščašenog horrora, a tek prva što jezdi iz gitarskog konteksta jest još jedan singl "Prep-school gangsters" koji staje rame uz rame mekšeg indie-rocka inficiranog s The Velvet Underground.







Raznoliki obrisi kurentne, a i dobrog dijela art scene New Yorka isijavaju u laganici "The surfer" ponirući u sentimentalnu monolitnost kako je nekadašnji, neslužbeni glavni grad svijeta postao izmrcvareno tjeskobna sredina, a onda jedan brzi krautrock "Gen-X cops" vraća u sjećanje lucidnost Devo i sve one refleksije na njemačku scenu 70-ih s nezaobilaznim fakcijama Neu! (i karikaturama policajaca), pa baladična "Mary Boone" i sjećanjima na Brooklyn s iznenađujućim house/ hip-hop šlihom s početka 90-ih u priči o osramoćenom trgovanju umjetninama, no ovdje se pojavljuje i kompleksno rascjepkan aranžman kakvog rijetko koriste. Ponovni povratak u rani world-beat/ world-music uokviren je u protestnoj "Pravda" potvrdivši političku nekorektnost europskog istoka glede rata u Ukrajini i odnosa s Moskvom evocirajući memorije o odrastanju u doba Hladnog rata, susreta s prvom balalajkom i utrci u naoružanju, te pomami za svemirska dostignuća ('uvijek me pitaju za pravdu/ to je samo ruska riječ za istinu/ tvoja svijest nije moj problem/ nadam se da znaš da tvoj mozak nije otporan na pucanj').





Interesantno, zadnja "Hope" nije realizirana kao singl a praktički ima najveći komercijalni potencijal privlačnom radio friendly melodijom i dinamičnim pop rezonima, no po svemu sudeći glavni katalizator jest duljina od 8 minuta. Sve u svemu, s ovakvim zakrivljenim arpeggiatima i brdom orkestracije u kinematografskoj pustolovini kroz lirski uzburkan tijek albuma, hrabra eksperimentalizacija je učinila svoje: smanjio se postotak nepotrebnih pjesama, odnosno promašaja u korist probijanja formata u transformiranje reverba kao glavnog produkcijskog načela prikazavši prožimajuću atmosferu nelagode. I to tamo gdje bi se najmanje očekivalo - u relevantno pristojnom razgovoru nakićenim brojnim sitnim psovkama koje nikako nisu porazi, več antagonizam nepremostivim društvenim i rasnim preprekama 'naš neprijatelj je nepobjediv/ nadam se da će te ga ignorirati'. Dok su prva četiri albuma ostavila dojam da ih je bend želio napraviti, ovaj je poticaj kojeg su pošto-poto morali ostvariti s instinktivnom reakcijom na moderna vremena, kaos i svjetsku zbrku u kojoj se čovjek mora pomiriti sa situacijom gdje nema ama baš nikakve pomoći u tjeskobi opće depresije i nezadovoljstva.

Naslovi: 1.Ice cream piano, 2.Classical, 3.Capricorn, 4.Connect, 5.Prep-School gangsters, 6.The surfer, 7.Gen-X cops, 8.Mary Boone, 9.Pravda, 10.Hope

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 11/04/2024