Debi "Mesto za nas" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32169 ovog synth dueta iz Banata (vjerojatno Kikinde?, ti bokca tam je moj pokojni otac jedno vrijeme služio JNA koncem 50-ih godina prošlog stoljeća) je bio simpatičan rad, mada previše post-romantičan klišej što nije nikakva zamjerka, ali utopio se u stereotipu očekivanog eklekticizma. Nakon nešto manje od godine dana, ovaj drugi je znatan napredak: Ljubiši Francuskom (vokal, gitara) i Mille Vujinu (klavijature, synth bass, programi) sada, koliko mi se čini pridružio se i treći suradnik Martin Labat s električnom gitarom i kompletnim gitarskim aranžmanima kao, vjerojatno punopravni član. Podsjetimo, na debiju je gostovao tek samo u jednoj pjesmi. A tu je i gošća Jana Francuski na pratećem vokalu u "Mala maca". Ono što opčinjava i impresionira na ovome albumu je konceptualna igra na dva poluvremena, prvo je dovoljno oštro i socio-politički nabrušeno kada se protivnika napada konstruktivnom kritikom i zadobije preimućstvo, a drugo je slavljeničko zadovoljstvo održavanja pobjedničkog raspoloženja. Tako se sjećam kada je FK Vojvodina predvođena Milošem Šestićem 1989. bila prvak naše bivše velike federacije lomeći u prvom poluvremenu veliku četvorku (Zvezdu, Partizan, Hajduk i Dinamo), te sijaset ondašnjih odličnih klubova (Rad Beograd, Radnički Niš, Osijek, Vardar, Rijeka, Velež, Željo, Sarajevo...), a u drugome su se nadigravali, koji put i živcirajući do neizvjesnosti, ali to je bilo uzbuđenje polomiti krakove eliti. Na žalost, u prvom kolu Kupa prvaka su pali od slabašnog madžarskog Honveda na onom otrcanom stadionu u Budimpešti pored kojeg sam svaki dan prolazio početkom 21. stoljeća kada sam tamo živio dvije godine i nisam mogao vjerovati da su tu stasali i igrali neki od najboljih nogometaša svih vremena u razdoblju prije i nakon 2. svjetskog rata zaključno s Lajos Détárijem koji je 1987. imao najveći transfer u dotadašnjoj povijesti prešavši u Eintracht Frankfurt za tada nezamislivih 3.6 miliona njemačkih maraka. Usporedbe radi, pokojni Maradona je u Napoli 1984. došao za samo pišljivih 6.9 miliona funti (tada je njemačka marka bila daleko jača od funte), a važio je za najskupljeg i najboljeg igrača na svijetu.

Naravno, ovdje je riječ o nostalgičnom lamentiranju 80-ih, priznajem, meni najljepšem dijelu života bivše Juge u kojoj sam poput ovih starih momčina odrastao, stasao i postajao ono što jesam. Milioni te generacije su imali vrlo slične stavove i ukuse jer je postojalo univerzalno jedinstvo fokusirano na svecku pop i rock muziku, trendovi su se mijenjali takoreći iz mjeseca u mjesec, a svi mi mladi tinejdžeri, adolescenti i post-adolescenti smo to sve pratili da ne bi nešto propustili, te što je posebno zanimljivo, imali smo tek samo nekoliko 'prozora u svijet': izabrane radio emisije, rijetke TV prilike, nekoliko domaćih magazina (uključujući i njemački Bravo, te tko si je mogao priuštiti pretplatu na NME i sjajan Q), licencne LP ploče i možda godišnje tek 3-4 koncertna gostovanja sveckog benda, ali kad se to desilo, ti bokca, svi su išli na Spandau Ballet, Dire Straits, Tinu Turner, Nick Cavea tada još nitko nije znao (viš, ja sam gledao njegov prvi nastup u Ljubljani 1987.), a prave, nešto imućnije seljačine su čak do Njemačke išli po nove ploče Chris Rea-e jer nisu bile istovremeno objavljivane kod nas. Ja sam čak, kao klinac od 15 godina nakon prva dva albuma Depeche Mode 1982. poslao pismo bendu tražeći da mi sviraju na rođendanu, a vrlo brzo sam dobio pismeni odgovor, nakon što ih je napustio Vince Clarke, da mi nisu u mogućnosti ispuniti želju, no bili su iznenađeni da se za njih uopće zna u socijalističkoj Jugoslaviji. Iz takvog okruženja je nastajala ova simbioza drugog albuma uključujući i dark-wave uvodne "Lucifer" koja otpočinje konceptualnu fabulu o prokletstvima današnjice iz rakursa starog, prekaljenog iskustva Ljubiše Francuskog što se u pojedinim momentima učini poput posustalog niškog genijalca Bokerinija, a kako slušam, sjetim se još jednog zaboravljenog - Tony Mahagonija iz benda Machina, tuzlanaca u Leipzigu (sjećate li ih se?). Lijepa gitarska staccata uokvirena energičnim izbojcima syntha s ponekom distorzijom u reverbu već je ogroman zalog za dark-pop ugođaj koji tek čeka. Naravno, njegov vokal je ovdje šaputav i mračan razvijajući adekvatan smisao za gothic raspoloženje, kako davno reče Cave 'ne mogu napisati stvar kad se osjećam dobro', pa se tako "Cveće zla" bavi baštom otrovnog trnja, takoreći Starim Zavjetom koji je glavno crpilište naše ogromne kršćanske civilizacije 'opet je niklo cveće zla u bašti ne baš toliko daleko od nas/... vetar će rasuti njegovo seme, mnogim pravcima kada krene, uvek stigne do nas/ a nema sina čija će reč zaustaviti metke koji su krenuli već, prema nama'. Ne želim preducirati, ali osjećaj kad slušam ove tekstove kao da govori o odnosu Vučića s Rusijom, ne daj Bože da sam u pravu, odnosno, ovo je duboko sofisticirana politička tema za diskurz na najvišljoj instanci uz relativno ležeran synth-pop/new-wave umjerenog tempa negdje na razmeđi The Human League, Ultravox s prstohvatom Talk Talk, cold-wave, pa čak i nekih electro stvari Simple Minds iz cirka "Sons and Fascination" remek djela.

"Geto" je lagano uronjen u moderni krautrock/ trip-hop s jakom lirikom 'čitava stada lutaju bez cilja, pastiri su umorni i nije ih briga/ čitava stada srljaju u bezdan, zašto je tako, ja zaista ne znam?/ čitava stada slepo vođe prate, otišli su predaleko, teško da se vrate... zašto je tako, niko više ne zna', a lirika je poput nekad velikog Jim Kerra iz rane faze Simple Minds. Nema šta, odlična stvar. A onda dolazi prava narodska "SFRJ-JNA" koja shodno uvjerava čitave današnje generacije da je naša Juga bila najbolja socijalistička i komunistička država na svijetu jer nisu živjeli u njoj ili se tek malo sjećaju kako nam je bilo, barem našim (mojim vršnjacima) +/- 10-20-30 godina uistinu lijepo živjeti, mada i naporno i teško i sirotinjski, ali smo imali TV, radio, možda kasetofon i gramafon, nekoliko LP ploča koje smo slušali i nismo težili nikakvim kurtoaznim prestižima. Lirika govori o nekoliko drugara u kasarni Pančevo, sredina 80-ih, veseloj maloj diverzantskoj četi što pije pivo u kantini, a nisu niti slutili da će za nekoliko godina nastati totalni kuršlus i početi bratoubilački rat između Srba, Hrvata i Muslimana:

'Pančevo, sredina osamdesetih
Nusret, Marin i ja,
Pijemo pivo u vojničkoj kantini
Dok nebo se mrači ispred nas

Čekamo da Slavoljub i Nebojiša dođu
Da nazdravimo još jedan manje dan
Vesela mala diverzantska četa
Pri general štabu JNA

Vetrovi su doneli crveni pesak iz sahare
I pala je kiša cvena kao krv
Na mene i moje drugare
Ni smo se smejali,
Bili smo premladi da shvatimo poruke neba
Bili smo puni snova i nade u život koji nas čeka

Sarajevo, početak devedesetih,
Nusret se već sklonio u Tursku,
Nebojiša je ostao u opkoljenom gradu,
A u Kikindi sam ja odbijao pušku,
Spavao sam u kolima celo leto
Jer nisam hteo u rat,
U rat sa nejasnim ciljevima
Gde preko puta svako mi je brat

Vetrovi i dalje raznose crveni pesak iz sahare
I padaju kiše crvene kao krv
Na neke nove drugare
Prokletstvo krvi i tla
I dalje sve nas prati
Bez obzira da li smo mi
Bosanci, Srbi il' Hrvati'

I to je praktički highlight ovog opusa uz ratnu laganicu uronjenu u trip-hop "Savršenstvo vatre" ('Evropa je uvek previše hladna za one što dolaze odnikud'), te donekle i "Poker" oivičen ambijentalnim cold/ dark-waveom s tematikom o kraljevima i žandarima, 'ista fukara navikla da vara'. Tu i završava sjajno, angažirano prvo poluvreme jer naredni ostatak šiba ljubavne, emotivne i manje-više patetične pop teme počevši od spomenutog, vrlo plesnog electro-funka "Mala maca" a'la new-romantics Boa/ Duran Duran/ Japan nastavljajući sličnim konotacijama kroz erotsku "Pretkomora tvoga srca", nešto umjereniju "Da li si moja" i tako redom pomalo kombinirajući i elektronski bas Beograda sa čuvenog debija "Remek depo" u "Ljubavne igre" s dodatkom psihodeličnih dub medikamenata hvatajući i sličnost sa šibenskim BluVinil, a tu onda dolaze i podudarnosti s ABC ("Suze na reveru"), dok je "Zlatousti dečak" zvučno preškrt u ambicioznoj soft erotici s finim gitarskim pasažima a'la New Order. "Anđeo" ima nešto od pokojnog Falca "Jeanny" (majko mila, koliko dugo to nisam slušao?), ali nije krvavi darkeraj već pristojna serenada. Finale "Duga balkanska noć" u post-romantičnoj reminiscenciji grandiozne "Vienna" Ultravoxa, naravno drugačije fokusirane na univerzalnost emocija straight ljubavi je nekako šepava i nedorađena s prekratkim gitarskim solom koji se trebao uz još poneke dodatke razvući na barem još jednu minutu što bi donijelo adekvatniji, monumentalniji finiš.

Sve ono što se tiče debija, prvenstveno produkcije, ponavlja se i ovdje: odnos bas pedale i doboša je mršav, ritmovi su premekani za moj ukus, a mnogo toga se ovdje moglo daleko bolje ispeglati da se dobije jači šus i groove. Što se tiče prvog poluvremena, to je čista desetka, drugo je šestica i kad se sve zbroji i podijeli na dva dobije se osmica. U principu, ja sam za ovo prvo i rađe bi ga volio slušati u narednim izdanjima benda jer o njemu se itekako ima šta razglabati. I na koncu šteta što do objavljivanja ove recenzije nije na njihov youtube postavljen nikakav link s ponekom pjesmom.

Naslovi: 1.Lucifer, 2.Cveće zla, 3.Geto, 4.SFRJ-JNA, 5.Savršenstvo vatre, 6.Poker, 7.Mala maca, 8.Pretkomora tvoga srca, 9.Da li si moja, 10.Ljubavne igre, 11.Suze na reveru, 12.Zlatousti dečak, 13.Anđeo, 14.Duga balkanska noć

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/02/2024