home > mjuzik > Battle Cry

kontakt | search |

CLASSIX NOUVEAUX: Battle Cry (Cherry Red, 2023)

Jedni od stjegonoša new-romanticsa vratili su se nakon točno 40 godina diskografske pauze s punim albumom. Zadnji, treći album "Secret" objavili su 14. studenog 1983., a evo, ovaj četvrti 17. studenog 2023. I malo tko je vjerovao da bi do njega moglo doći, ustvari i zaboravilo se na bend koji je svojevremeno u Jugoslaviji i Poljskoj bio jedan od najpopularnijih: u bivšoj nam državi su dvaput nastupili pred pretovarenim auditorijem, a u Poljskoj i Finskoj su imali po 25.000 posjetitelja.
[  ]

Bili su iznimno štovani od publike, kritika ih nije mazila na račun pretjeranog gothic imagea i glazbenog stila očekivajući uostalom kao i čitav new-romantics da bude nastavak sympho/ progressive rocka, ali image im je bio savršeno futuristički dotjeran inkorporirajući duh Bowiea, Roxy Music i naravno, prvih punk-rock romantika Japan i Gary Numana, te čudnovatih Ultravox još dok je s njima bio John Foxx. Karijera im je bila kratka i začudno nekomercijalna, jedan od uzroka je bio što je frontmen, gitarist i klavijaturist Sal Solo zbog opadanja kose brijao glavu u vrijeme kada je muška frizura diktirala tempo trenda, međutim imao je fantastičan vokalni raspon raspoloživ za bilo koji ondašnji metal i punk bend.

Live Zagreb 1981:



Prvi i najbolji, mračni post-punk nabijen elektronikom, album "Night People" (1981) u domovini Britaniji dosegao je skroman UK no. 66, a velebni hit "Guilty" samo no. 43 poziciju na listi singlova, dok je u Jugoslaviji tiraž ploče bio dvostruko veći, uostalom, uz "Guilty" je nastupala naša proslavljena klizačica Sanda Dubravčić, te se pjesma vrtjela po svim diskotekama. Osim toga, album je imao sijaset odličnih pjesama, između ostalih i sjajan plesni instrumental "623" za fučkanje uz synth melodiju, te "Every home should have one" o futurističkoj primjeni mikrokamera, senzora i mikrofona u domaćinstvu što je tada nažalost krivo protumačeno da govori o nekoj komunističkoj distopiji urote prisluškivanja i praćenja, a ne o individualnoj viziji kibernetičkog bilježenja vremena.





Drugi album "La Verité" (1982, UK no. 44) donio im je prvi i jedini veliki hit "Is it a dream" (UK no. 11), ali i bitan zaokret ka elektronskom i sintetičkom zvuku upotrebom tada popularnih elektronskih bubnjeva B. P. Hurdinga (ex-The X-Ray Spex) s pokušajem uklapanja u synth-pop sfere na rockerski način, ali nije prošlo najbolje niti u kreativnom aspektu. Jugoslavenska varijanta ploče ima zadnju instrumentalnu stvar "Finale (Zagreb)" kao počast svim jugoslavenskim fanovima, dok je treći album, spomenuti "Secret" jednostavno propao: gitarist Gary Steadman se priključio daleko popularnijim A Flock Of Seagulls i tu više nije bilo nikakve pomoći, ali zanimljivo, jedna od pjesama s "La Verite" ima naslov "I will return", a sa "Secret" "Never never comes". Osobno ne bih nikako preporučio preslušavanje ovog trećeg albuma novopridošlim fanovima jer će steći sasvim krivi dojam da su Classix Nouveaux disco-pop bend, bolje uzeti debi "Night People" i onda razmatrati.
[ Classix Nouveaux ]

Classix Nouveaux   © 1981

Nakon razlaza 1985. čitava ekipa se povukla. Sal Solo se pridružio francuskom space rock bendu Rockets koji se iz Pariza preselio u Italiju. S njima je bio do 1992. snimivši 3 albuma paralelno održavajući i solo karijeru u kojoj je bezuspješno nanizao 14 albuma. Zadnji "Acts of Worship" objavljen je još 2013., a valja napomenuti da se u međuvremenu bavio i produkcijom, te 1999. otišao u Chicago priključivši se katoličkoj omladini educiravši sociologiju kroz christian rock održavajući seminare, javne tribine i koncerte.
[ Classix Nouveaux ]

Classix Nouveaux   © 2023

I sad, kako je uopće došlo da se bend ponovno okupi nakon toliko decenija izbivanja, a i zaborava? Odgovor je dao Solo komentirajući da se kroz zadnjih desetak-petnaestak godina pojavilo masu internetskih stranica s imenom benda, osobito na facebooku i youtube kanalima, a svi su okupljali stare obožavatelje, pa je on kontaktirao još uvijek živu ekipu prve postave dogovarajući se o možebitnom ponovnom okupljanju samo za vjerne fanove. Kaže da su dogovori trajali godinama, čitavu deceniju jer valjalo ih je skupiti budući da su svi bili raštrkani uglavnom po Britaniji i Irskoj, a basist Mik Sweeney je jedno vrijeme živio u Los Angelesu baveći se izradom fretless bas gitara održavajući i vlastiti studio.



Nakon toliko mnogo vremena prvo je iznenada početkom 2021. osvanula njihova kompletna diskografija na Cherry Red Records preuzeta od nekadašnjeg Liberty, a onda nova verzija stare pjesme, jedne od prvih koju su komponirali - "Inside outside" i to kao zaseban singl. Sal je kazao da su prvo probali svirati baš tu stvar jer im je redovito bila na repertoaru, pa kako su vidjeli da dobro dihta i u današnjem vremenu dodavši zanimljiv ambijentalni uvodnik i acid-house, te klasični dance-rock, istina, ne više onoliko post-punk žestok, uzeli su još i jedan od zadnjih hitova, spomenuti "Never never comes" za novu varijantu nekadašnjeg future-popa u razblaženoj gitara-synth inverziji. Međutim, ono prvo što upada u svemu tome je vokal Sal Soloa koji tek samo podsjeća na ono moćno grlo. Naime, više ne pjeva iz grčevito snažne dijafragme i daleko je od onog frontmena koji je nekoć davno s lakoćom mogao vrištati u bilo kom punk, rock, gothic, hardcore i metal bendu. Godine, a i očit kršćanski svjetonazor učinili su svoje u frekvencijskim registrima, no nevjerojatno je da i sa 65 godina skoro pa praktički isto izgleda kao i kada mu bješe 25.

Inside outside video:



Na svu sreću, ove dvije prerade su najtananiji dijelovi ovog, ha, pa slobodno se može reći obimnog albuma na kome Classixi ne žive na lovorikama i ništa ne ostaju dužni prilagodivši se modernom vremenu 21. stoljeća, uostalom i prije gotovo 45 godina su bili futuristi s ondašnjom modernom produkcijom i zvučnim dizajnom u šik maniru otvarajući zajedno sa šačicom novih romantičara zasebno poglavlje usko vezano uz post-punk i new-wave. Album otvara najduža "Prelude/ Fix your eyes up" bezecirana za još jedan singl s dugačkim ambijentalnim uvodom uz šum tekuće vode, sjetite se, debi album je počeo zujanjem vjetra i oluje, a ovdje se onaj instrumental "Foreward" nakon kojeg je slijedio hit "Guilty" pretvara u plesni funk svemirskih gitarskih linija, mnogi će reći poput Duran Duran, no Classixi su bili nešto ranije od njih. Samo, ih, ovdje Sal koristi vokoder, reklo bi se bespotrebno. Dodatak su linije saksofona, ne zaboravite da je bubnjar vrstan baš upravo na tom instrumentu. Centralna tema, naslovna "Battle cry" otvara konceptualnu fabulu prožetu Salovim inspiracijama iz Biblije i katoličkog zanata nadahnutu Rimskim carstvom i gladijatorima kroz epski, obredni, ratnički tempo i višeglasjima poput poziva na borbu protiv demona i mrskih neprijatelja iza planina i oceana uz izmjenjive Steadmanove distorzije provukavši i odriješiti wah-wah solo u zadnjem dijelu pjesme, onako nešto što su primjerice njihovi nekadašnji oštri konkurenti, daleko slavniji Adam And The Ants ostali dužni na ona svoja dva multimilijunska albuma "Kings of the Wild Frontiers" i "Prince Charming".



Laganica "Wretched" podsjetiti će na balade OMD s ležernom nježnošću taman poziciranom ako ne za još jedan singl, onda barem njegovu B-stranu, a takvih su znali imati na drugom i trećem albumu. Najveći domet je najsnažniji komad "Final symphony" u iznenađujućem industrial-gothic maniru s podosta elektro-akustičnih eksperimenata u uvodu, te osjetnim prisustvom progressive aranžmana. Steadman se ne libi teških heavy riffova i catchy solaža, ali koristi i akustične stavke što jest svakako još jedna novina u njihovom zvuku posebice u centralnom singlu "No do overs" kompletno izvedenog akustično uz pratnju orkestracije potpuno iskoračivši iz njihovog nekadašnjeg prepoznatljivog stila u sjetan indie-pop izniknuo iz jasnih nasljeđa The Beatles, David Bowiea i Bryan Ferryja.





Tematski najčvršća je "Revelation song" u sinkopama new-wave/ post-punk funka Peter Gabriela s "III" i "IV" remek djela; ovdje se Mik Sweeney potpuno pokazao majstorom bas gitare, a Sal kao lirik koristeći Biblijske motive jedne od najstarijih priča iz Otkrivenja o Abrahamu, susretu s Jahveom, smrti i ponovnom oživljenju, mnogo, mnogo prije Krista s prilično zlokobno-makabričnim sadržajem od kojeg se koža ježi i tijelom protežu žmarci. Naposljetku, završna "Colour me the sky" je još jedno akustično iznenađenje sa španjolskom staccato gitarom uronjenom u senzibilan gothic/ dance-rock promiješavši The Cure i Ultravox sa simfonijskim udarcima potvrdivši kompleksan zahvat koji se tu i tamo osjeća u napretku revitalizacije stila.

Iako je zamišljen kao album za vjerne fanove, "Battle Cry" se doima daleko perspektnijim katapultom ne samo za nostalgičare new-romanticsa ili dance-rocka. Ovdje ima mnogo toga zanimljivog i bogato sročenog u glazbenoj šarolikosti, te moćno sofisticiranoj, mračnoj, ali pozitivističkoj lirici od christian-rock do gothic i alternativnih svjetonazora današnjeg indie-rocka kurentnog doba vezanog uz elektroniku i debele retro slojeve prohujalih žanrova koji se još uvijek koriste. Svakako dobrodošao rad za široku primjenu, pa ako ga izdavač adekvatno pogura, možda mu se i osmjehne tračak uspjeha. Ne bi škodilo.

Naslovi: 1.Prelude/ Fix your eyes up, 2.Battle cry, 3.Wretched, 4.Final symphony, 5.No do overs, 6.Revelation song, 7.Never never comes, 8.Interlude/ Inside out, 9.Colour me the sky

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/11/2023

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Death Spell

DEATH MASK: Death Spell (2024)

| 12/06/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: ...and Jasta for All

JASTA: ...and Jasta for All (2024)

| 11/06/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Znakovi

BENI DUCENT & SARA KAJARI: Znakovi (2024)

| 11/06/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: 25. maj

KYЛТУРНО УМЕТНИЧКИ РАБОТНИЦИ: 25. maj (2024)

| 10/06/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Post Human: Nex Gen

BRING ME THE HORIZON: Post Human: Nex Gen (2024)

| 09/06/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*