Mostarski Zoster sa sve većim vremenskim otklonom objavljuje albume. Prvo dvije, pa pet, pa tri, a sada nakon 8 godina od prošlog "Srce uzavrelo". A za pet najavnih singlova ovog petog albuma trebalo im je cirka 3 godine, onako u prosjeku po 6-7 mjeseci da naprave jednu pjesmu što govori da su promišljeno i pronicljivo odvagivali svaku notu i svaki stih, te pri tome naravno osluškivajući feedback na youtube koji je prilično impozantan. Krenulo se s tipičnom reggae stilizacijom "Kuda idu svi ti ljudi" u prvoj pandemijskoj 2020. godini s relevantnim lirskim empatijama na iznenadnu smrtnost od COVID-19, a onda kad se malo stanje popravilo, drugi singl "Treba mi keš" 2021. već je popravio raspoloženje prelaskom na electro/ dance-rock umjerenog tempa s pojačanim auto-tune efektima frontmena Maria Knezovića alias Adisa Sirbubala Atille Aksoja u kombinaciji pristupačnih Kraftwerk 21. stoljeća s komercijalnim prstohvatom slatkoće prvog albuma Daft Punk, a to je izgleda bio jedan od glavnih okidača da dobar dio kompletnog performansa ode u elektronski segment.





Treći singl "Čovjek želi da je ptica" laganog, elegičnog okruženja pop-rocka s blagim psihodeličnim sagovima sintetičkih orkestracija je taman prelaz u ono stanje 'narodskog' evergreena kakvog je nekoć koristio Bregović s Bijelim Dugmetom na pragovima kiča, infantilnosti i ozbiljnog arta u kome je glavni lik stanoviti Tadija, očito učesnik domovinskog rata zatočen negdje kao zatvorenik vlastitih PTSP posljedica ili moguće negdje pod zemljom, uglavnom narodska figura o kojoj kruže pogodne priče za raspletanje emocija uz rakiju na zbivanja od rasapa Juge naovamo. Još jedan reggae komad "Čovjek zvani činjenica", četvrti singl ziheraški puca na poentiranje prilikom prvog preslušavanja mada ovdje ima podosta enigmatičnosti u poanti onog 'traženog čovjeka' koji vjerojatno postoji 'no ga intereso, dok pije svoj espresso'. I onda i peti singl "Mozak na pašnjak" u nezgrapno čudnom aranžmanskom spoju predugačkog laganog ambijentalnog dark-wave uvoda od skoro dvije minute s plesnim nastavkom a'la najumjereniji The Chemical Brothers electro-funk koji iznosi otprilike isto toliko i jednostavno ne dozvoljava tom prokletom pop obrascu od 4 minute da se razmaše, a ovo je čak mogao biti i najbolji singl, pa kaj onda da traje i koju minutu dulje, ako ne i dvije-tri, onako kako kemikalsi rade jer su ovdje i kokain i heroin dozvoljene supstance teškog bremena života. Ovakav singl je dobra radio i DJ varijabla na veće distance; dok je početak lagan, a nastavak vrlo plesan, zadaje muku urednicima u kontekstualizaciju, a opet, ima draži komercijalne prođe koja je u ovome momentu na impozantnih youtube 135.000 posjeta.







Ostatak albuma je prvo ponajbolja, naslovna "Najgori" u new-wave/synth/ dance-rock formatu new-romanticsa stilizacije Japan iz vremena "Quiet Life" (1979) s repetirajućim basovima (nažalost od Mick Karnovog fretlessa nema ništa), prozračnim harmonijama i općim pozivom na ples refrenom 'ja sam najgori po sebe', a također ovdje ne treba zaboraviti niti onu karizmu Tene, sarajevskog SCH genija, kao posuđenu s barem zadnja dva albuma "Dance" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=3663 (2007) i "Glut" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=10872 (2011). "Jesam ti rekao" u prosječnom pop-rock fluidu velikih, ali tananih Idola s otprilike albuma "Čokolada" s pomalo arome Vajte, Hari Mata Hari i osjećaja 80-ih revaloriziranih kao indie-rock (najbolji primjer su Arcade Fire i The National) senzibilizira romantiku, ajde da ne prangijam i Poslednju Igru Leptira i U Škripcu, one benavosti koje su čak i dobro prošle kao power-pop zafrkancije na račun jednostavne sheme njujorških The Cars. Vratimo se na singl "Čovjek želi da je ptica", nastavak je vrlo hrabra jazzy-funk/ blues laganica "Tadija" sa stanovitim 'proglasom' da 'sam bolji od Tadije' gdje su svi stihovi posloženi u rimama fatajući na prvu - 'starije, pizdarije, narkomanije, rakije', a to u ovom vremenu prolazi ko' cajke mada, da se razumijemo, Zoster još uvijek nema cajkaški pristup, ali nisu niti daleko od toga. Pretposljednja "Ja sam svoje voljeno" je u prvim, a i nekim narednim akordima aroma čuvenog hita Parnog Valjka "Vruće igre" popraćenim jazzy šlihom, ajde, nekako su se izvukli prelaskom u miran rock, a zadnja "Banja" nosi onu reminiscenciju velikog ljubavnog hita australsko-belgijskog Gotye hita "Somebody that I Used To Know", ali na daleko manje uvjerljivijoj razini bez potrebite ekstenzije. Ovdje nema puno iskrenosti nego promišljene skuliranosti pucanja na vitalan rezultat pecanja čim više fanova i novih obožavatelja u što nimalo ne treba sumnjati, ali originalnost je izuzeta poput neretvanskog plićaka u kome se traži 'univerzalna' stvar. U tom aspektu, ako se ne traži nikakva specijalna osobitost, pogotovo odlika izvrsnosti može potrošački poslužiti jako dobro jer nema eksplozija (pogotovo na vokalima i gitarama), bunta i socio-političkih faktora, sve je uredno fino konformistički posloženo za veliki komercijalan rad i mogući uspjeh od kojeg nikako ne treba odustajati.

Naslovi: 1.Kuda idu svi ti ljudi, 2.Najgori, 3.Treba mi keš, 4.Mozak na pašnjak, 5.Jesam ti rekao, 6.Čovjek zvani činjenica, 7.Tadija, 8.Čovjek želi da je ptica, 9.Ja sam svoje voljeno, 10.Bajna

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 24/09/2023