"Imači kada" - s ovim nazivom svojeg novog albuma bend Zoster je ponudio možda i najbolji opis današnjih mlađih generacija, među koje još uvijek ubrajam i svoju. Ali, o tome još nešto kasnije. Nakon dugog izbivanja s glazbene scene, ovaj šesteročlani mostarski sastav je konačno objavio svoj novi, treći po redu album za sarajevsku izdavačku kuću Gramofon. Na albumu se nalazi deset novih pjesama plus jedan završni recital.

Moglo bi se odmah na početku reći da je jedna od centralnih tema ovog albuma vrijeme. I čini se da su ovi mostarci u zadnjih nekoliko godina prošli kroz pravu katarzu koja se nije samo odrazila na njihove tekstove, već i na sami glazbeni izričaj. Udaljivši se od prijašnjeg minimalističkog rock/reggaea, u ovom albumu nude jedno novo lice Zostera i zvuk ispunjen orguljama, trubama i osvježenim retro rockom iz šezdesetih i sedamdesetih. I to je sada jedna stilska fuzija rocka, bluesa, jazza i poezije. Ispunjenom hipnotičnim linijama basa i dinamičnim gitarskim riffovima. Bez sumnje je da će jedan ili drugi slušatelj u nekim od ovih melodija uočiti neke podudarnosti sa svima nama poznatim bendovima iz spomenute ere prošlog stoljeća, a neki će možda i negativno reagirati na sve ove promjene.

Ja sam se osobno na prvo slušanje pomalo iznenadio s ovim novim Zosterovim glazbenim ruhom, ali kroz slušanje ovog albuma sam shvatio da je to možda čak i neka logična konsekvenca u njihovom daljnjem napredovanju. Jer se ovi mostarci nikada nisu libili pokušati nešto potpuno novo. A najbolji dokaz za to je i sama činjenica da uopće i postoje kao bend. Koji je počeo s hercegovačkom inačicom rock/reggaea, da bi naposljetku s ovim novim albumom ponovno za sebe otkrili buntovničko-psihodelični rock, kakav su, na primjer, prakticirali The Doors. Točnije na njihovom albumu "Strange Days". Isto tako je ovaj album kako tematski, tako i tekstualno otišao dalje ispred svojih prethodnika. Mada su se i u njihovim bivšim izdanjima nalazili biseri poput "Ko je jamio..." ili "Banana stejt". Ovo su sada puno odrasliji i zreliji tekstovi, koji se i dalje prije svega bave životom u jednoj nestvarnoj i nadrealnoj okolini poslijeratne BiH. Ali posebno ove tri nove pjesme: "Imači kada", "Izbjeglica" i "Bezbolnim palicama" su njihov apsolutni dosadašnji vrhunac. Ako barem jedna od njih tri ne bude prihvaćena onako kako zaslužuje, onda ne znam, zatvorite sve škole i fakultete, ukinite dječje vrtiće, spalite sve poučne knjige i neka netko već jednom pritisne to jebeno crveno dugme! Jer onda bi bilo očito da je i zadnji gram pameti i dobrog ukusa napustio ova naša mračna brda i doline, i da je sve izgubljeno. A barbarstvo nas je ponovno preplavilo, protjeralo nas bezbolnim palicama i napravilo od nas izbjeglice u vlastitoj glavi i osiromašenoj duši.



Literarnu vještinu uvezanu u ove pjesme nadmašuje samo još njihov provokativni ali istovremeno i purgativni karakter. Njihova prava pokretačka snaga nije odmah na prvi pogled očita, ne za one koji su izvan ili ne poznaju dovoljno dobro bosansko-hercegovačko stanje uma. Ali oni pozivaju na traganje, otkrivanje i shvaćanje istog. Budući da sam i ja sam iz tih krajeva, mogu pouzdano tvrditi da ove pjesme nemaju nikakve veze s onom površnom slikom koju stvaraju neki razvikani BiH bendovi. Ovih deset pjesama nude jednu svojevrsnu psihografiju društva rođenog iz 'ljubavi rata' i koje živi u 'miru mržnje'. U njima se, da prostiš, sramotno precizno opisuje život "na rezervi" u "zemlji od koje nema ljepše i gorih ljudi". I ovo što ću sada napisati je bez i jedne trunke prekomjernog patosa; ni jedan drugi bend iz tih krajeva ne umije tako lakonski, neuljepšano ali i duhovito i topla srca opisati sudbinu ljudi koji su se prije nekih petnaestak godina vratili natrag iz mrtvih. I od tada žive jedan prašnjavi život između gliba i sna, razočarenja i smijeha. I na ovom mjestu dolazi za progovoriti i o samom imenu albuma - "Imači kada", a tako se ujedno zove i uvodna pjesma, u kojoj se, kroz leksičku inovaciju riječi "imači", opisuju generacije koje svoje mizerno postojanje provode na peronu života, čekajući vlakove koji nikada ne dolaze. Te su u međuvremenu i zaboravili na što to zapravo čekaju; jedni te isti dani im se redaju u godinama koje ne donose ništa novo i bolje. U novom albumu Zoster se dotiče i teme izbjeglištva. U zemlji gdje postoji problem na stotine tisuća protjeranih lica, to je zapravo tematika s kojom se posve malo bavilo ili bavi. A posebice s glazbenog gledišta. Međutim u pjesmi "Izbjeglica" se uz fizički, pojavljuje i psihološki aspekt izbjeglištva kao stanje uma pritisnutog patnjom, frustracijom i egzistencijalnom izgubljenošću. Ili kraće rečeno, svijest da ne pripadaš tamo gdje trenutačno jesi, i nikada niti nećeš. U pjesmi "Bezbolnim palicama", one simbolično stoje za rigidnu tiraniju sistema. Koja se ne oblikuje više kroz otvoreno nasilje, već oktroirano manipuliranje s puno naprednijim i "civiliziranijim" sredstvima kao što su kontrola i selekcija informacija, zatupljivanje naroda i usmjereni (pre)odgoj u poslušne poltrone i odane konzumente. No, seciranje i tumačenje dubljih značenja svih deset pjesama ovog albuma bi ovaj tekst odužilo u format jedne kraće knjige, stoga je najbolje još jednom usmjeriti svu pažnju na njegovu glazbu.

Ekspanzija klasičnog rock zvuka začinjenog klavirom, orguljama i trubama se ovdje manifestira kroz vrlo melodične i ritmične kompozicije, upotpunjene tipično opuštenom vokalizacijom Marija Knezovića, pjevača benda. Raspon tempa skladbi se kreće od sporih kao što su "Žao mi je", "Budi svoj" ili "Zijeva im se", dok na drugoj strani tu su puno brže skladbe poput već spomenute "Izbjeglica", "Vrijeme je" ili "I manje zlo". Ono što se posebno ističe kod većine ovih skladbi su atavističko-psihodelično-ekscesivne-filmovima iz sedamdesetih nadahnute-soundtrack-melodije klavijature i orgulja, obogaćene dodatnim zvučnim efektima i kombinirane s naoštrenim blueserskim gitarskim dionicama. To sve čak ponekad poprima i elemente plesne disco glazbe kao u pjesmi "Sve u svoje vrijeme". Ili se pak odlazi u melankolično toplu atmosferu kao u "Budi svoj", čiji se instrumentalni aranžman sastoji iz akustične gitare, zamagljene klavijature i diskretnih bubnjeva. Znači cjelokupna zvučna slika albuma je višestrana ali stilistički kompaktna i, na kraju, također i vrlo neobična. Jedina zamjerka s moje strane bi bila zaista suvišna zadnja pjesma, to jest, recital "Imači kada".

I do najposlje, ostavimo kraju cijeli ovaj tekst sa svojim uspoređenjima i pojašnjavanjima, ovo je jednostavno odličan album. Koji je za mene osobno već sada u siječnju jedan od najboljih albuma ove godine. I mogu ga samo dalje preporučiti.

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 15/01/2012